Ako se o nekome iz reggae svijeta zna puno, zna se o Bobu Marleyju. Bob Marley je stvarao povijest kakva je rijetko viđena za jednog muzičara, pogotovo za glazbenika koji potječe iz male države koja je u kompletnom političkom rasulu i iza kojeg ne stoji nikakav background. Reklo bi se u narodu, Robert Nesta Marley je bio čovjek s vizijom. Što je i neosporno, njegova poruka tijekom sedamdesetih raširila se svijetom brzinom svjetlosti, a još za života je opravdano dobio prešutni status mesije. Bob Marley je za svog kratkog vijeka učinio puno za reggae glazbu i Jamajku, a dan danas svi živimo na krilima njegovog uspjeha.

Napokon smo nakon 40 godina dočekali da se život ovakvog glazbenog velikana stavi na velike ekrane. Nakon pompoznih najava zadnjih nekoliko mjeseci i reintegriranja Marley familije među svjetsku elitu, film Bob Marley: One Love doslovno je iskakao iz svih svjetskih medija, ali i društvenih mreža slavnih.

"Ono što želimo učiniti je dovesti publiku u svijet Boba", rekao je Ziggy Marley u intervjuu za CBC News prije premijere filma. No nažalost, to se nije dogodilo.

Nitko neće biti veća mesija od Boba Marleyja
Ovaj biografski/dramski film u režiji Reinalda Marcusa Greena, koji je zajedno s Terenceom Winterom, Frankom E. Flowersom i Zachom Baylinom napisao scenarij prema priči Wintera i Flowersa, mogao je puno kvalitetnije prikazati Marleyjevu karijeru, a bome i detaljnije s obzirom na to da je film fokusiran samo na jedan dio Marleyjevog života. Nešto manje od dva sata gledali smo glorifikaciju ikone s minimalnom razradom teme i pojavljivanjem ostalih aktera koji su bitni u izgradnji njegovog statusa. Glavne okosnice filma je zapravo ljubavna priča Boba i Rite koja je zasigurno bila kompleksnija (vidi knjigu: No Woman, No Cry - My Life with Bob Marley) od onog prikazanog na filmu te bijeg u Veliku Britaniju s problematične Jamajke nakon loše prikazanog pokušaja atentata. U fokusu je i snimanje albuma “Exodus” te legendarni nastup u kazalištu Rainbow u Finsbury Parku u Londonu 1977. godine. Razgovori između glumaca su nategnuti pa čak i na momente banalni. Propuštena je i prilika da se pokaže njegov utjecaj na britansku punk scenu; dobili smo ovlaš posjećivanje koncerta The Clasha, s kojeg Marley i The Wailersi izlaze van iz kluba prpošni dok ispred murija tuče po punkerima. 

Snimanje albuma, odlaženje na koncerte i kompleksan odnos s Ritom (što tek površno vidimo pri kraju filma) isprepleteni su sa scenama iz Bobovog djetinjstva i odrastanja u kojima vidimo da je Bob odrastao bez oca. No sve skupa je vrlo plitko prikazano, a scene s Bobovim imaginarnim ocem na konju i kukuruzištem u vatri (i to više navrata!) jednostavno su površne i neinspirirajuće pa čak i na tragu negledljivosti. Lashana Lynch koja glumi Ritu Marley u odrasloj dobi, odlično je odradila posao jer njeni izrazi lica neodoljivo podsjećaju na samu Ritu, a dok sam Kingsley Ben-Adir uz sav uloženi trud nije uspio prenijeti Marleyjevu karizmu na velike ekrane. Iako u trenucima na pojedinim koncertnim scenama u filmu, Ben-Adir uspješno se transformira u propovjednika na pozornici.

Svi bitni likovi koji su bili na putu s Marleyjem prema uspjehu kao što su Coxsone Dodd, Peter Tosh, Bunny Wailer ili Lee “Scratch” Perry prikazani su u jednoj do dvije scene, što i nije iznenađujuće s obzirom na to ukoliko je truda uloženo u personifikaciju Boba Marleyja. Nešto više minutaže u filmu dobio je Chris Blackwell iz Island Recordsa, a pridruživanje Juniora Marvina bendu odnosno sprdanje benda s njim čini mi se da je trajalo čak cijelu minutu. 

No ono s čime se mogu složiti u filmu da je Bob Marley zaista bio čovjek s porukom i idealist, te da njegova životna uloga slavnog ali skromnog glazbenika s teškim odlukama nije bila laka.

Dominacija dinastije Marley
Srećom, film obiluje muzikom što spašava gledljivost ovog pokušaja betoniranja Boba Marleyja na pijedestal reggae glazbe. Sve mi se čini da je ekranizacija života reggae ikone u filmu Bob Marley: One Love pokazivanje dominacije dinastije Marley. I neka, jer Bob Marley je i dalje nakon 40 godina broj 1 u reggae glazbi, slagali mi se s time ili ne. Ovaj filmski prikaz njegovog života nije kompletno podbacio, ali je u idealizaciji izgubljen moment fascinacije glavnim akterom.

Film će svakako podići vidljivost odnosno slušanost reggae muzike tokom 2024., a ostaje žal nad time da utopistička vizija Boba Marleya na kraju nije promijenila svijet. Svijet je i dalje u banani, a možda više nego ikada prije. Ostale su nam bar poruke ljubavi i mira s kojima se možemo tješiti da će sve biti u redu.