Čekao je Zagreb na ponovni dolazak ovog legendarnog londonskog benda skoro 20 godina, a s obzirom da su karte razgrabljene još dva tjedna prije koncerta, bilo je jasno da za ovim bendom vlada velika nostalgija i da ime Asian Dub Foundation za puno ljudi znači povratak u neka prošla i jednostavnija vremena. Svirao je Asian Dub Foundation u Tvornici davne 2001. godine, a sam tada jednostavno bio premlad kako bih bio na tom koncertu stoga mogu reći i da sam se sa svojih skoro 30 godina osjećao poprilično mlado među publikom koja se okupila u kultnom zagrebačkom klubu Boogaloo. Sve to nekako priliči bendu koji s ovom turnejom obilježava 30 godina svojeg postojanja i djelovanja na sceni i koji je svoje zlatno doba proživljavao baš u to doba kada su zadnji put samostalno svirali u Zagrebu, na prijelazu stoljeća. Bio je iza toga ADF više puta u Hrvatskoj, skoro svaki put na obali, a zadnji puta prošle godine u pulskom Rojcu, koncert kojeg sam nažalost propustio ali evo brzo je došla prilika da se to popravi i da po prvi puta uspijem uhvatiti legendarni Asian Dub Foundation.

Otvorio je klub Boogaloo svoja vrata oko 20h, a za zagrijavanje velike dvorane zadužena je bila ekipa iza Illegal projekta, Sensinimus i Selektor Vinko zavrtili su svoje selekcije s puno dobrog dancehalla sve do negdje iza 21:30h kada je odličnu priliku da još jednom pred velikom publikom svoj debitantski album "Rewind, Play, Repeat" predstavi zagrebački One Dread. I dok netko slavi trideset, netko je baš friško napunio jednu godinu od izlaska na svoj autorski put. Ono što mogu reći je da u tri puta što sam u tih godina dana čuo album uživo, svaki put se bend malo poigrao s aranžmanima i kvalitetno opravdao sam naziv albuma te sa svakim "repeatom" ponudio malo drugačiju verziju istih pjesama. Sa svakom njihovom odsviranom pjesmom velika dvorana Boogalooa s kapacitetom od oko 1500 ljudi se sve više ispunjavala pa s već tijekom njihovog nastupa stvorila očekivana gužva. Nakon odsviranog albuma gdje sam se i sam pridružio bendu na posljednjoj pjesmi u kojoj One Dread i orginalno Chakka Svraka pozivaju sve prisutne na "Revolution", dodatno su začinili atmosferu izvedom "Chase the Devil/Out of Space" i kratkim teaserom jednog od najvećih hitova Asian Dub Foundationa "Flyover" najavili su glavni bend koji je nakon njih na pozornicu stigao nakon otprilike pola sata.

Svi oni koji su slušali ovaj bend u ono vrijeme kada su i posljednji put posjetili Zagreb i došli na ovaj koncert s očekivanjem da je to taj isti bend, mislim da su se u najmanju ruku iznenadili. Ova ekipa koja je sada stigla nema više niti jednog člana iz te originalne postave benda, a još u Puli prošle godine je s njima bio gitarist Chandrasonic no iz nekih osobnih razloga na ovoj turneji više nema niti njega, te mu je u zamjenu stigao mlađi kolega za kojeg bi rekao da ima godina otprilike koliko i bend (ili ja). Koncert su otvorili novijim pjesmama poput "Signal" ili "Zig Zag" s njihova zadnja dva studijska izdanja "Access Denied" iz 2020. i "The Signal And The Noise" iz 2013. godine, a upravo taj zadnji njihov izdani album daje i najbolju sliku toga kako trenutno bend zvuči uživo. Kada su odsvirali istoimenu pjesmu s tog posljednjeg albuma "Access Denied" usljedio je trenutak kada je Aktar Ahmed aka Aktarvator kroz svoj kratki aktivistički govor pozvao prepunu dvoranu na podršku nevinom narodu Palestine te smo svi u glas s njime zaskandirali "free Palestine". Odličan je to bio uvod u pjesmu "Frontline" također s posljednjeg albuma i to je bio trenutak kada je atmosfera na koncertu eksplodirala, a pogotovo kada su nas nakon toga vratili u ono staro vrijeme i odsvirali "La Haine" s njihovog legendarnog albuma "Enemy of the Enemy" iz 2002. godine te je odmah nakon toga uslijedio možda i najveći njihov hit "Flyover", na čije je drum'n'bass taktove publika jednostavno poludila. Nakon što su nas razbacili s tom pjesmom uslijedio je kratki predah skoro cijelog benda, pa je na pozornici ostao samo Nathan “Flutebox” Lee koji nam kroz svoj solo pokazao svu svoju vrhunsku vještinu sviranja flaute u kombinaciji s beatboxom. Nastavili su dalje nešto sporijom pjesmom "Stand Up" te s još nešto pjesama s već spomenuta zadnja dva studijska izdanja, a jedini povratak u njihov rad iz 90-ih godina dobili smo kroz "Naxalite" i posljednje odsviranom stvari "Rebel Warrior". Našla se na repertoaru i pjesma "Oil" s albuma "Tank" iz 2005. godine, s kojeg je i hit "Flyover", a prije nego li su završili uz "Rebel Warrior" odsviran je i još uvijek itekako aktualni hit "Fortress Europe" koji ih je možda i najviše obilježio te kojeg sam evo ja osobno još kao klinac čuo igrajući Need for Speed.

Iz repertoara su kompletno izostavili njihov najhvaljeniji album u karijeri "Community Music" iz 2000. godine, a nije se našao niti jedan od njihovih najstarijih hitova "Jericho" iz kojeg stiže i sam naslov ovog izvještaja. Ghetto Priest sa svojim odličnim reggae vokalom nije bio prisutan na svakoj pjesmi, već je dolazio na pozorincu po potrebi, a Aktarvator koji je više hip hop/rap vokal se u ulozi frontmana odlično snalazi i drži show na nivou. Nije to više isti onaj bend iz 90-ih i 00-ih, nema tu više toliko tih orijentalnih indijskih ili pakistanskih elemenata niti puno dub elemenata koji su ih obilježili u ono vrijeme, ali s druge strane pružila je ova ekipa vrhunski energičan i politički angažiran nastup koji dolikuje ovom kolektivu.

Naravno kada Pozitivan Ritam organizira događaj te kada završi glavno ime, party tek počinje pa su se za sve one željne izlaska do sitnih sati otvorila dva floora. Na malom flooru upalio se Seasplash sound system uz dub selekcije domaćih majstora Dubmxa, Dubolika, Dr. Obija i samog gazde Menige s tri M (MMMeniga) koji je zavrtio set vinila za fajrunt, dok su na velikom floru drum'n'bass i dubstep vrtili Jin-San i DMT. Iako Asian Dub Foundation možda nije ispunio sva očekivanja, pogotovo onih starijih posjetitelja, organizatori su ispunili sva (barem moja) očekivanja i priredili odličan program za koji se nije bez razloga tražila karta više.

Foto: Borna Furlan (Fotokultivator)