Rođen kao Hubert Winston McIntosh 19. listopada 1944. Peter Tosh je rođen u malom priobalnom selu Belmont.

Njegova majka se sjeća kako je još od malih nogu imao afiniteta prema glazbi, kao mali svirao je glazbu po selu ne bi li zaradio nešto novaca. Uskoro je napustio kraj u kome je proveo djetinjstvo i preselio se u Trenchtown, a u petnaestoj godini upoznaje Bob Marleya i Neville "Bunny" Livingstona i s njima formira bend Wailing Wailers.

Vježbajući nekoliko godina zajedno počeli su stvarati glazbu za Coxsone Doddov Studio One. Tada su stvorili nekoliko pjesama koje su ubrzo postali hitovi kao što su ''Simmer Down'', ''One Love'' i '' Hoot Nanny Hoot'' . Poslije ovoga Wailersi su shvatili da se od nekoliko hitova ne mogu zaraditi značajniji novci. Frustrirani vrlo malom zaradom napustili su Coxsone Dodda, i u narednih nekoliko godina počinju raditi s producentima kao Leslie Kong i legendarnim Lee 'Scratch' Perryem. Poslije nekog vremena Wailersi osnivaju svoju vlastitu izdavačku kuću Tuff Gong Records i Peter Tosh svoju privatnu Intel-Diplo HIM izdavačku kuću.

Uskoro potpisuju ugovor s Chris Blackwellovim Island Recordsom. Blackwell im je pružio mogućnost da rade glazbu dajući im 4000 funti, a Wailersi su zauzvrat stvorili "Catch a Fire", jedan od prvih reggae albuma i također jedan od ključnih momenata reggae glazbe. Album je bio veliki uspjeh i realnost bijesa i patnje kojima su pjesme bile prožete bili su veoma jaki. Iako su Wailersi postigli veliku slavu na Jamajci i počeli pridobijati stranu publiku, napetosti unutar benda su se povećavale. Peter nije imao povjerenja u Chris Blackwella, a i njemu i Bunnyju se nije sviđalo što je Bob došao na čelo benda, a oni su dobili samo status pratećih vokala. Počeli su snimanje drugog albuma ''Burnin'', ali odnosi među pjevačima su ostali neprijateljski, tako da Peter i Bunny odlučuju napustiti Wailerse.

Marley nastavlja s bendom promijenjenog imena u Bob Marley & the Wailers i dovodi ženski trio ''I-Three'' (Juddy Mowat, Rita Marley i Marcia Grifiths) kao prateće vokale umjesto Petera i Bunnya. Peter potpisuje ugovor s Capital Recordsom i ubrzo objavljuje album "Legalize it" odnosno kontraverzni apel da se legalizira marihuana. Tu je obradio stare pjesme: "Burial", "No Sympathy", "Brand New Second Hand" i ostvario neke nove: "Igziabeher", "Why must I cry", ostvarivši osobni stil kojeg je nastavio i poslije koristeći svoje glazbeno umijeće kao oružje protiv nepravde. Nadao se da će ''Legalize it'' biti međunarodni hit, ali je ploča doživjela uspjeh samo na Jamajci i još uvijek ostala vrlo prodavana. Njegov drugi album ''Equal Right'', smatran je kao njegov najbolji rad. Stvorio je vlastite tekstove, zvuk i bend. U albumu je bilo prerada kao što je "Get up, Stand up", "Downpressor Man", "Steppin Razor" i njegovih pjesama poput "Apartheid", "African", "Jah Guide"... Uskoro nakon stvaranja “Equal Rightsa" nastupio je na One Love Peace koncertu 1978. godine uz mnogo poznatih reggae glazbenika kao što su Bob Marley, Ras Michael, Inner Circle & Jacob Miller, Culture i još mnogo drugih.

Peter je prozvao i iskritizirao Michaela Manleya (tadašnjeg premijera Jamajke) i opozicionara Edvarda Sieagu (obojica su bili na koncertu u publici) zbog ekonomskog stanja na Jamajci, korupcije i sterilnosti vlade i legalizacije marihuane pritom zapalivši džoint ovoj dvojici ispred nosa. Žestoko je napadao sistem govoreći kako služi samo da bi izrabio crne ljude. Nekoliko dana poslije koncerta političari su smjestili Peteru da bude odveden u policiju gdje ga je sedam policajaca pretuklo skoro na smrt. Po njegovim riječima preživio je samo zato što se znao praviti mrtav.

U publici je također bio i Mick Jagger koji je bio oduševljen Peterovim nastupom i to ga je navelo da potpiše s Peterom ugovor za Rolling Stone izdavačkom kućom. Tosh je za Rolling Stone napravio tri albuma od kojih je prvi bio "Bush Doctor" ('78.), "Mystic Man" ('79.) i "Wanted Dread or Alive" ('81.) od kojih je zaradio pristojne novce. Ali uskoro napušta Rolling Stone i potpisuje ugovor s EMI. Godine 1983. izdaje "Mama Africa" i preradu Chuck Berryjevog klasika "Johny Be Good" koji je bio poprilično uspješan. Peter je krenuo u svjetsku turneju koncertom u Greek Theater u Los Angelesu koji je poslije bio prodavan i u audio i video formatu. Poslije turneje je nastavio život na Jamajci u miru sa svojom suprugom Marlene Brown i djecom.

Godine 1987. izdaje "No Nuclear War", vrlo uspješan album poslije koga je planirao praviti turneju. Turneja nažalost nije odrađena, 11. rujna, 1987. Peter Tosh je provodio popodne s prijateljima u svojoj kući u Kingstonu. Ulični prodavač Dennis ''Leppo'' Lobban, koji je često posuđivao novac od Petera, i još dva nikad indentificirana napadača, zakucali su na vrata. Upali su u kuću i počeli terorizirati Petera i ostale. Tražili su ih novce, okupili sve u dnevni boravak, jedan je izvadio pištolj i počeo udarati Petera i ostale. Rekli su im da nema novaca u kući, a oni su iznenada počeli pucati na njih. Peterov prijatelj ''Doc'' Brown je bio ubijen na licu mjesta, dok su Peter i njegov prijatelj Free-I preminuli kasnije u bolnici, u Kingstonu. Peter Tosh imao je 43 godine kad je umro, i do dan danas je ostavio neizbrisiv trag kao veliki buntovnik i jedan od najvećih reggae umjetnika.