Onaj nesretni period covid pandemije jest pokrenuo mnogo nedaća, ali je donio i pokoju dobru stvar, recimo, u tom periodu su se susreli putevi jamajkanske pjevačice Nadie McAnuff i francuskog benda The Ligerians. Te 2021. izašao je njihov prvi zajednički singl "Lock Down" koji je s prvim rolom (bubnjeva, naravno) nagovijestio veličanstvene mogućnosti tog muzičkog randevua koji su potom potvrdili ozbiljnim, ali kratkim EP-em (i samo nam probudili neodoljivu želju za više njihove muzike). Tri godine kasnije pandemija djeluje daleko iza nas, gotovo kao i da je nikad nije bilo, ali debitanski dugoočekivani album "Shelter from the storm" je tu da povuče ručnu i spusti nas na zemlju, jer prava zaraza je sve samo ne prošla.

Odatle proizlaze prva pitanja: od čega li nas to štite Nadia & The Ligerians? O kakvoj se tu oluji radi? Nadijin glas hvala Bogu zvuči razgovjetno i kristalno jasnije od mnogobrojnih modernih vokalista, pa se sigurno nećete naprezati da razaznate tekstove ali da ćete dobiti jednostavne odgovore na gorespomenuta pitanja, tome se ne nadajte. Zjapi tu puno prostora da "oluju" protumačite na vlastiti način: možda vas tišti nešto na osobnom planu, možda prolazite kroz raskid, možda vas povrijedio prijatelj/prijateljica ili jednostavno prolazite kroz težak životni period zbog posla, porodice, itd, sve su to "oluje" od koje vas ovaj LP može zaštiti jer Nadijin glas poput meda i muzika Ligeriansa poput mlijeka ima da vas utope, i tu nema dileme, u neku svojstvenu duhovnu dimenziju.

S druge strane, u zadnje tri godine otvorila su se i dva nova ratna žarišta u svijetu, Babilon djeluje uzdrmanije nego ikad, napetosti ima na svim političkim i ekonomskim nivoima, a sve se to održava i na svakodnevicu pojedinaca širom Planete. Ako dovoljno obratite pažnju na Nadijine stihove, primjetit ćete da se ona u stvari ponajviše obraća Bogu i da su njene pjesme svojevrsne molitve za spašavanje čovječanstva i njegovo preusmjeravanje u pravcu slatke božanske ljubavi koju je i sama osjetila kroz vlastito iskustvo ("Love Divine"). Ona, također, nesebično želi podijeliti tu ljubav, podsjetiti da su Božje riječi najsvetije ("Holy") i prenese upozorenje svoj Božjoj djeci da budu jaka, da budu spremna, jer "Babilon se urušava", a zna se da ništavni i zli neće prići Carstvu nebeskom ("So Jah Seh"). Nadia nipošto ne zaboravlja da je "nemoćnima" osim podarenih čula potrebna i objektivna moć da bi zaista bili spremni za nastojeći armagedon na što fenomenalno poziva u žestokom afro-dubu "Freedom of peace", dok u "Waiting Room" ohrabruje braću i sestre, sinove i kćerke, da spasitelja traže u sebi, i sve to moćnim stihovima: "Prestani se paziti, sine moj, pobjeda će biti dodjeljena kad bitka bude dobijena".

Možete već sad naslutiti da dok ne dođete do naslovne pjesme "Shelter" (druge na B strani), ovaj album ima već da vas razvali uzduž i poprijeko. Rijetko ovo izgovaram, ali produkcijski, muzički, aranžerski, tekstualno, ovo izdanje je tehnički bez greške. Ne treba smetnuti s uma da su nas moderna vremena također udaljila i od albuma kao forme, ali "Shelter from the storm" vraća ovaj stari dobri format na velika vrata. Pjesme se nastavljaju jedna na drugu savršeno, poput vješto umiksane kompilacije, tekstualno smisleno, harmonijski skladno, pa čak i kada iz reggaea odlete u spomenuti i pomalo iznenadni afro-dub ili u još moderniji hip-hop na kraju ("Yes We"), suštinski nećete primjetiti ništa čudno, osim još jednog djelića slagalice potrebnog da poslušate ne biste li stekli i formirali cjelokupnu sliku o albumu, koja naravno nikada neće biti konačna.

Ako zaista volite muziku, ježit ćete se. Od božanskih stihova i maestralne svirke, od vrhunske masne produkcije kojoj bi pozavidjeli i najskuplji svjetski studiji, a ponajviše od jedne nevjerojatne skladnosti kojom album diše na svim nivoima, od početka do kraja. Izdanje je monumentalno i po tome što će garant naći put do onih kojima reggae nije prvi izbor, jer zaista nudi duhovno utočište od svakodnevice kakvu rijetko koji album danas na tržištu može ponuditi. Možda ste primjetili da nisam uopće spomenuo da je Nadia kćerka velikog Winstona McAnuffa. To je zato što u ovom slučaju smatram da se radi isključivo o zanimljivosti. Nadia očito nema nikakvu stegu oko nogu po tom pitanju koja je može sputati, osim što je naslijeđene talente od oca uobličila i iskoristila na najbolji i najurođeniji način. I za kraj, ako ste i dalje kivni na onu pandemiju od prij nekoliko godina, evo jednog zaista dobrog razloga pod imenom Nadia & The Ligerians da vam na taj period baci i malko svjetlosti. U budućnosti, nema nikakve dileme da je ovo ime koje morate zapamtiti, držati na vašim plejlistima, pa čak i ostaviti mjesta na svojim gramofonskim policama.