Svaki dolazak Fat Freddy's Dropa na Outlook Festival prije 10+ godina uspjela sam slavodobitno propustiti no srećom pojavila se prilika za nadoknadu. Njihovu novu europsku turneju obilježio je izlazak aktualnog albuma “SLO MO”. Odlazak na njihovo gostovanje u Münchenu bilo je realno izvedivo, a koncert se našao u sredini turneje što je značilo da su se taman usvirali, a da se nisu previše energetski potrošili u prijeđenim kilometrima.

Iako mi München nije stran, ovo mi je bio prvi posjet dvorani Zenith - Die Kulturhalle koja je smještena na rubnom dijelu grada koji graniči s industrijskom zonom i novoizgrađenim predgrađima. Dvorana za šest tisuća ljudi nije bila rasprodana, ali prema slobodnoj procjeni u ponedjeljak navečer je pred dvoranom s odličnim ozvučenjem stajalo četiri do pet hiljade ljudi. Iako se uz visoke mjere osiguranja ulazilo u dvoranu, sve je teklo kao po špagi. Početak koncerta je bio najavljen za 21h, i pogodite što; koncert je zaista počeo u najavljeno vrijeme i to u minutu. Dakle, može se. Očekivano, koncert su otvorili s novim materijalom, a “Stand Straight” poslužio je kao svojevrsni intro u dvosatnu zabavu. Topli reggae ritmovi i atraktivna puhačka sekcija brzo su zagrijali publiku koja je bila i više nego raspoložena za jedan ponedjeljak navečer. Očekivala sam da će nas upilat s novim materijalom, no mudro su kombinirali nove stvari sa starijim pjesmama pa su kupili naklonost publike s “Blackbird” u kojoj frontman Joe Dukie zajedno sa suosnivačem benda Tobyjem Laingom na trubi i Chopper Reedzom na saksofonu predvodio uvod u daljnji koncertni spektakl. Nastup se nastavio s prvim singlom s novog albuma “Next Stop” kojeg je popratila prilično mlaka reakcija publike. Tu im se već pridružio MC kojem nisam ubrala ime, a koji je roknuo i “Bush Telegraph”. Ostao je na pozornici i na njihovom velikom hitu “Roady” gdje je Joe Dukie preuzeo glavnu riječ, a MC zakucao stvar s dancehall igrokazom kojeg je njemačka publika objeručke prihvatila. Na naslovnoj “SLO MO” pridružio im se mladi gitarist Louise Baker iz Wellingtona koji je imao i svoj polusatni samostalni nastup prije početka Fat Freddy's Dropa. Ostao je Louise svirati i na “Boondiggi”, a sve skupa je počelo mirišati na kamilicu i razvodnjavanje.

Ali ne; počinje “Shady” u afrobeat ritmovima i tu zapravo kreće šou Joea Lindsayja poznatijeg kao Hopepa koji ne staje punih sat vremena. Hopepa skida se iz pidžame u šljokičaste gaćice i potkošulju, pleše, trči, svira trombon, tubu i usnu harmoniku, silazi s pozornice, grli ljude, pleše kao da mu je zadnje. Sve za spektakl. “Shady” se pretače u “Wandering Eye” i “Avengers” sve i dalje u afrobeat ritmovima s kojima publika postaje sve luđa. U finale koncerta se ulazi s fenomenalnom izvedbom novije “Out To Sea” koja se pretapa u legendarnu “Shiverman” u kojima i dalje dominira energičnost Hopepa. Fat Freddy's Drop može ući u školske udžbenike za održavanje lekcije kako uspješno kombinirati elektroniku s toplim karipskim i afričkim ritmovima. Sa “Shiverman” zaključuje se regularni dio koncerta, a očekivano su za bis ostavili “Hope” na kojoj se ponovno pridružio Louise Baker, ali ovog puta kao pozadinski vokal Dukieu. Toplije zatvaranje koncerta od “Hope” nismo mogli ni poželjeti.

Sve sam riječi potrošila, a zaključujem samo da je Fat Freddy's Drop bend za kojeg se isplati potegnuti 500 kilometara puta.

Foto: Fat Freddy's Drop FB