Svaki novi album od Harrison Stafforda, bilo njegova matičnog benda Groundation ili kao ovdje, nuz-projekta u kojemu je se spario s nekolicinom legendarnih jamajkanskih glazbenika, obećava jedno - vrhunski roots reggae doživljaj, aranžiran i isporučen gotovo znanstvenom metodom. Od jedinog reggae profesora svoje vrste, koji je predavao tečaj o povijesti reggaea na jednom fakultetu, ništa se drugo ne bi moglo ni očekivati.

Otkako je formirao Groundation krajem devedesetih, Harrison Stafford sa svojim bend-kolegama je se neprekidno uspinjao na ljestvici popularnosti i ubirao sve veće poštovanje reggae zajednice. Svakako najteže i za njega najviše zadovoljavajuće priznanje je ono koje je došlo s Jamajke i tamošnjih sivih eminencija reggaea kao što su Lerroy 'Horsemouth' Wallace (bubnjevi), Errol 'Flabba Holt' Carter (bas), Dalton Browne (gitara) i Lloyd 'Obeah' Denton (keyboard), koji čine The Professor Crew. Sve likovi koji su odgovorni i za neke od najpoznatijih albuma Burning Speara, Israel Vibration, Gregory Isaacs, Dennis Browna i sličnih.

I dok se radovi od Groundation odlikuju spojem roots reggaea, soula i jazza, Staffordova suradnja s navedenim Jamajkancima se kreće u više klasičnim vodama. Tako je bilo na njihovom prvom zajedničkom albumu "Madness" iz 2010. godine, a isti slučaj je i s "One Dance", novom albumu koji je izašao usporedno s izdanjem članova od Groundation (bez Stafforda) pod imenom "Rising Tide".

Dakle, daleko manje pustolovno ovdje Stafford i njegova jamajkanska ekipa pristupaju stvari, ali zato ništa manje zanimljivo. Ljuljaju se oni tako u plesnim komadima poput "California", koja je začinjena finom i prozračnom slide-gitarom ili u zaraznom ska ritmu naslovne "One Dance". Sve stvari koje su isto tako mogle biti snimljene i objavljene sredinom sedamdesetih s tipičnim analognim šarmom. Dapače, one i jesu snimljene u kultnom Harry J Studio, gdje su nastali primjerice i Marleyjevi "Catch A Fire", "Rastaman Vibration" i Burnin".

U "Giddeon" prerađuju oni pak i afričke sinkopirane obrasce s vijugavim gitarskim dionicama, koje kao da levitiraju nekom mističnom snagom između plesne offbeat ritmike. U "Balance" Staffordov piskutavi falset poprima melodične teksture Alpha Blondyja, a ženski backvokali ga u savršenoj harmoniji prate poput lagane afričke sjene ili Marleyjevih I-Threes. Egzotične melodije flaute se pojavljuju svako malo tijekom albuma i tek su sporadično zamijenjene dašcima prostranih keyboard pasaža i snažnih gitarskih solaža. Za završetak albuma su upakirana još i tri predivna vrhunska duba, koji spuštaju adrenalin i pristaju kao slasni džoint nakon burnog dana.