Kad je sredinom devedesetih okončao ozloglašeni Apartheid u Južnoj Africi, činilo je se tada kao sjajna pobjeda humanizma i univerzalnih ljudskih prava. Dugo ugnjetavana crnačka populacija te zemlje je napokon dobila slobodu i priliku sudjelovati u demokracijskim procesima. I to na sasvim miran i civiliziran način. Ali ono što je manje poznato je da su tome prethodili brojni pregovori s tadašnjom vladajućom bjelačkom elitom, koja je do tada kontrolirala sve poluge moći. Crnci omađijani izgledom da će konačno biti priznati kao ravnopravni sugrađani, nisu ni primijetili, a pomalo i zahvaljujući iz današnjeg perspektive gledano poražavajućom naivnosti, da su zapravo izvojevali Pirovu pobjedu.

Bjelačka aristokracija ne samo da je za sebe osigurala imunitet za sve zločine što su radili, nego su zadržali u rukama sve bitne financijske tokove države. Crnici su od sada mogli sudjelovati na izborima i dobili slobodu kretanja, ali su ostali i dalje živjeti u getima (Townships) u siromaštvu, bijedi i beznađu. To je bilo 1994. godine, a Bob Marley je takav razvoj događaja predivdio još sedamdesetih u stihovima pjesme "Slave Driver": 'Today they say that we are  free/only to be chained in poverty'. Ovdje je ujedno sažeta i cijela slika sistema u kome svi mi danas živimo - teoretski nama je svima sve moguće, ali u stvarnosti malo ili ništa od toga. Hipnotizirani obećavajućim i blještavim reklamama, jadni i ne primjećujemo da bosi stojimo dole, na hladnom i ispucalom betonu. Ovo je samo jedan primjer koliko su njegovi tekstovi često imali proročanski karakter. Nažalost. Ali je isto tako rekao kao upozorenje: 'A hungry mob is an angry mob...' ("Them Belly Full").

Sa "Slave Driver" otvara i ovaj koncert iz 1978. godine, koji izlazi u sklopu obilježavanja njegovog sedamdesetog rođendana. "Easy Skanking in Boston" je još jedna u nizu objavljenih uživo snimki iz privatne riznice obitelji Marley, nakon prošlogodišnjeg "Uprising Live" i raznih drugih delux izdanja. Riječ je zapravo o dva povijesna koncerta, održana u Bostonu u lipnju 1978. godine. Dok je prije spomenuti "Uprising Live" zračio, dapače eruptirao golemom energijom i silinom, ovdje je točno ono što i stoji u naslovu - easy skanking, koji međutim u ničemu ne zaostaje za ovim prethodnim. Ritmovi su uglavnom za koji stupanj sporiji, ali tim više moćni s jakim groovom i hipnotikom. U prvoj polovini albuma, sve do "Easy Skanking", set lista je nanizana soc-kritičkim temama, uz prije spomenute "Slave Driver" i "Them Belly Full", pjesmama tipa "Burnin' & Lootin'","The Heathen" i "Rebel Music". Upravo zahvaljujući sporijim varijantama, tu se ima dovoljno vremena razmišljati o njihovim tekstovima. Bob tu nastupa skoro kao učitelji i propovjednik, reklo bi se čak kao dub poet u stilu Prince Far I-ja ili Oku Onuore.

Između toga se svako malo u prvi plan probijaju snažne gitarske solaže i prostrane keyboard pasaže, ili ulogu preuzima potpuno ritam sekcija bubnjeva i basa. Tek u drugoj polovini se sa spomenutom "Easy Skanking" prelazi u brže, plesnije ritmove, što je vjerojatno početak onog drugog koncerta. Legendarna "No Woman, No Cry" je u poznatom atmosferičnom aranžmanu, kao i "Lively Up Yourself". Dok se s "Jammin'" konačno prelazi u ritmični klimaks albuma s šibajućim ritmovima i rasplesanim aranžmanima. Potom slijedi odmah drugi vrhunac s neopisivo snažnom "War/No More Trouble", koja i dan danas zrači istu energiju i aktualnost kao i onda. Bombastična završnica dolazi u obliku poziva kome se ne može oduprijeti u "Get Up Stand Up" ('Don't give up the fight!') i selidbe u Zion s nezaobilaznom "Exodus".

Iako je uvezi Boba i njegovog djelovanja otprilike sve rečeno što se imalo za reći od njegove smrti početkom osamdesetih pa naovamo i sve već dobro poznato, čovjek se uvijek iznova zateče iznenađenim snagom koje imaju njegove pjesme. Ali i aktualnošću tekstova, koji još ni mrvicu nisu izgubili na snazi.