Sve je počelo prije nekih četrdesetak godina jednim susretom na brežuljcima St. Ann smještenim uz sjevernu obalu Jamajke. Mladi Winston Rodney, koji će kasnije postati poznat kao Burning Spear, je naletio na Boba Marleya dok je ovaj upravo išao s tovarom u svoj vrt zasaditi neko povrće. U međusobnom ćaskanju Rodney mu natukni da bi i on rado bavio se muzikom, na što mu je Bob rekao da ode dole u Kingston do Channel One studija što je ovaj i učinio. Danas, nekih dvadeset i pet albuma poslije, Burning Spear je jedna od rijetkih živućih reggae legendi, čovjek koji je sišao s brda i sačuvao dušu reggaea. Njegov autentični i eterični glas koji se uvlači pod kožu i čeprka po moždanim ćelijama, zauzima posebno mjesto u povijesti ove muzike.

Već je tada, na početku njegove karijere, producentima iz spomenutog studija bilo jasno da pred sobom imaju nekog posebnog. Kao malo tko drugi, Burning Spear je stajao za onu spiritualnu i mističnu stranu reggaea. Ne samo svojim neponovljivim glasom, već i tekstovima ukorijenjenim u učenju Rastafarija, te njegovim konstantnim pozivanjem na jamajkanskog nacionalnog heroja, prosvjetitelja i za Raste doslovce mitske figure Marcusa Garveya (1887–1940). Upravo je on centralna figura Spearovog sedmog po redu albuma iz 1978. godine, "Social Living", a koji je sada doživio svoje reizdanje skupa s dub pandanom "Living Dub". Od ukupnih devet pjesama, Garveyevo ime se u naslovima spominje četiri puta, dok je cijeli album jedna vrsta manifesta koji obuhvaća one ključne motive i poruke Rastafarija - suživot, osvještenje, povratak (afričkim) korijenima...

Burning Spear ovdje poput nekog visokog svećenika priziva u sjećanje robovsku prošlost Jamajkanaca ("Marcus Children Suffer"), govori o potrebi školovanja kao puta do emancipacije navodeći kao primjer Marcusa Garveya u "Institution". Ali za današnje social media uvjete možda i najvažnija poruka se nalazi upravo u naslovnoj "Social Living", koja hvali pravi međuljudski kontakt i život u zajednici ('do you know social living is the best'). Muzika je kao rijetko kada kod Burning Speara mračna, mistična i do u najzadnju poru spiritualna. Duhačke pasaže i odjeci gitare se prostiru poput mirisa tamjana preko glomaznih bas linija i hipnotičnih ritmova, koji se valjaju poput svetih riječi na ispisanom papiru. Burning Spear se kao u šamanskom zanosu oglašava s nevjerojatnom melodioznošću, ali i iskonskom divljinom u glasu, koju kao i sam da pokušava ukrotiti blues vokacijom u "Civilized Reggae".

Međutim, koliko god je ovaj album po svojoj naravi opskuran, još je povijest njegovih ponovnih izdanja zamršenija jer ovo nije prvo reizdanje od "Social Living" - 2003. godine to je već odradio Island Records. A još je veća pometnja oko dub albuma "Living Dub". Naime, u opticaju su dvije različite verzije ovog albuma. Jedna, ona iz 1992. od Heartbeat labela sadrži više moderan pristup u miksu koji potpisuje O'Hare, dok je 2003. objavljena izvorna verzija pod Spearovim vlastitim labelom, a koja je prvotno izašla kratko nakon izlaska vokalnog albuma u vinilnom formatu s miksom od Sylvian Morrisa. Čini se da je upravo ova potonja verzija upotrijebljena za ovo reizdanje, budući da je miks u dosta klasičnoj Morrisovoj maniri s analognim šlifom i s puno više detalja u pojedinim miksevima. Ali se isto tako čini da je remastering odrađen ponovo, budući da je prethodno izdanje iz 2003. godine imalo dosta tehničkih mana.

S ovim novim izdanjem stvari su se konačno posložile i sjele na prave mjesto, te je ovaj album u kompletu vokalne i dub verzije dobio konačnu priliku da očara nove i mlađe slušatelje. Snagu i poslije toliko godina zasigurno nije izgubio.