logo-t

  • Tadiman objavio

    Tadiman objavio "High Grade" s Earlom 'Chinna' Smithom

  • Prince Fatty -

    Prince Fatty - "Artikal Intelligence" - posvećen izuzetnim vokalnim performansima

  • Raggalution - “Improterrestrial” - sviračka i aranžmanska raskošnost

    Raggalution - “Improterrestrial” - sviračka i aranžmanska raskošnost

  • Haris Pilton objavio album

    Haris Pilton objavio album "DUB XXL Vol 1."

nike

Događanja
Recenzije
Burning Music Productions
Burning Music Productions 2023.
24. Kolovoz 2023

Burning Spear - "No Destroyer" - studijska potvrda njegove životne energije

Izlaganje različitih perspektiva

Mnogo je neumjesno, pa i neugodno, biti u ulozi recenzenta kada se pred vama nađe album žive legende poput Speara. Ne radi se toliko o velikim očekivanjima, koja se miješaju s radošću zbog nove muzike grandioznog Winstona, koliko o poštovanju prema ugledu i značaju koje vas ograničavaju da vi tu kao, nešto kažete, osim veličanja i hvalospjeva, koje ovaj album u mnogome, i bez ikakve pristrasnosti, itekako zaslužuje. No, hajde da ovo u nastavku nazovemo "izlaganjem različitih perspektiva" koje "No Destroyer" donosi i probamo da se djelimično udaljimo od svega što je Spear radio ranije (u smislu usporedbe) i okrenemo se u sadašnjost.

E, sad, ta sadašnjost nije ni ovakvog majstora zaobišla, pa moram odmah nagovjestiti da je dvadesetoprvovjekovna ispolirano-šljašteća produkcija a la "Grammy se smiješi, a mase s lovom ne vole da se griješi" neizbježnost koja slušatelja udara na prvu loptu. Da li je to jako iznenađujuće? Pa, i nije, uzimajući u obzir da se i Spear s jedne strane hrabo nosi s tim novim trendovima u muzičkom mainstreamu, a s druge, da se čovjek u zadnjih nekoliko godina prepustio toj industriji, donekle i vrlo vjerojatno, s namjerom da u poznim godinama profitira na svojoj legendarnosti i tako dobije ono što zaista i zaslužuje, a kako bi zaobišao tužnu sudbinu mnogih reggae velikana koji jedva sastavljaju kraj s krajem (iako u pjesmi "No Fool" itekako govori o mnogim manama te iste industrije). I, tko tu zaista može da ga ospori? Makar i pjevao na onim užasavajućim reggae kruzerima i dva puta odrađivao "posljednju" turu, vidio je da može, osjetio da hoće i vozi bez pogovora. Uostalom, sami smo se uvjerili prošle godine u Berlinu na njegovom sjajnom dvoiposatnom koncertu kako kida u svojoj 78. godini.

Izvještaj: Burning Spear u Berlinu - Koplje opet gori 

"No Destroyer" je u tom smislu zaista manifest i proslava Spearove uspješnosti i dosljednosti tijekom dugih pet-šest desetljeća koliko je prisutan na muzičkoj sceni, a istovremeno je i odraz te spomenute životne vitalnosti koja je uistinu nevjerojatna (toliko da mu zavide i oni koji su se protivili njegovom dobrovoljnom primanju antikovid cjepiva u žaru pandemije prije koju godinu). U tu perspektivu se donekle može uglaviti i ta šljašteća produkcija, ali se mnogo više može razumjeti pljusak pozitivne i gotovo bezbrižne energije koja također udara u prvom dijelu albuma. A, tu živost nisu slučajno ni pomislili da ugroze riddimima i aranžmanima koji su zaista održani kroz čitavo izdanje na vrlo bazičnom (ali kvalitetnom i nimalo zanemarljivom) nivou s punim naglaskom na Spearove tekstove i vokal. Uostalom, tko i ne bi tako radio, čovjeku da date abecedu da otpjeva, on bi mogao acapella album napraviti od toga, bez da se potrudi.

Dakle, manifest uspješnosti i vitalnosti odmah se otkriva u uvodnim "The Spear" - kojom na vrlo skroman i pomalo šaljiv način pjeva o svojim koncertima - "No Destroyer" - koja govori o njegovom poznom muzičkom cvjetanju i konstruktivnosti, odnosno anti-destruktivnosti, a ja bih dodao neuništivosti - i "Independent" - koja upravo ističe dosljednost, snagu i upornost koje krase gospodina Winstona i pojačavaju dojam njegove životne snage: "Koga da se plašim, ja nemam straha, i zato nastavljam da se krećem, samostalno. ... Moram da kontroliram svoj fokus, fokus da se nikad ne predam."

U nastavku albuma se mahom okreće od sebe ka drugima i različitim temama koje želi istaknuti, potakne ili zahvali: Jamajci, svojoj domovini, kroz dirljivu i vrlo iskrenu stvar "Jamaica" posvećenu ljubavi prema muzici i kulturi malenog otoka, uključujući dabome i Rastafari koji ni u jednom momentu ne izdvaja, potom znanstvenicima, koje poziva da iscimaju u pronalaženju lijeka za rak u još jednoj vibrantnoj stvari "Cure for cancer", dalje svim majkama, u još jednoj dirljivoj pjesmi "Mommy" i savršenoj himni Dana majki, a onda i samom Marleyu kojeg ne samo da ističe da je otvorio vrata reggae muzici u muzičkoj industriji, već ga i odlučno brani po principu "oni razna sranja govore za njega..., ali Marley je baja". I, taman kad pomislite da je to čitava poanta pjesme "Open the Gate", poslije prvog bridža Spear nastavlja redati: sebe, Culture, Tosha, Gregory Isaaca, Altona Ellisa, Dennisa Browna i mnoge druge jamajkanske velikane koji su otvorili mainstreamu kapiju reggaea (a zapravo je odmah drugog istakao Blackwella, što se Bunnyu Waileru vjerojatno ne bi svidjelo). Ali, ne treba zanemariti činjenicu da je ipak prije svih njih u pjesmi "Jamaica" spomenuo svog idola, Garveya, kao nekog tko je prvi otvorio vrata Jamajci, kao zemlji. I, bilo bi grešno da Spear kao najveći muzički predstavnik garvinizma i panafrikanizma ne istakne Garveya prvog. A, možda bismo u nekim čudnim satima pomislili da je skoro pa zaboravio na njega (kako mu nije ostavio puno mjesta), da sam album nije objavljen dan nakon godišnjice rođenja Garveya i da ga kroz intervjue često spominje i lobira da Jamajka proglasi 17. kolovoz Nacionalnim praznkom.

I, sada, kada pogledate koliko tema se na ovom albumu provlači, i to kroz koliko nivoa, a nismo se čak ni ozbiljnije dotakli novih melodija i harmonija koje je Spear u mnogim pjesmama otvorio, kao ni opasnih riddima koji prate čitav album spremni ko zapete puške da ih jedan Prince Fatty zaduba, onda je jasno da je "No Destroyer" više nego bogat album. Očekivati od Speara u ovim godinama bilo kakvu veću subverzivnost (čini mi se da ni jednom jedinom momentu nikakav Babilon spomenuo nije), bilo bi vjerojatno ravno ludosti, iako je pomalo iznenađujuće što nema više mjesta duhovnim i Rastafari temama, ali je moguće da se donekle i od toga udaljio životom u SAD-u, ili je shvatio da je tim temama već posvetio dovoljno pažnje na prethodnim izdanjima. U svakom slučaju, Spearovi fanovi će biti zadovoljni jer su u najmanju ruku dobili album vrijedan slušanja nekoliko tjedana ili meseci. Da li je i koliko je vrijedan vraćanja na duge staze je veliko pitanje, ali s nekim pjesmama nema te dileme: "Jamaica", "Open The Gate", "Mommy" i "No Fool" uspijevaju biti budu upravo te. Premda, da budem iskren, ako i bude album objavljen u kojem fizičkom formatu, ovo ipak nije nešto što bih imao u osobnoj kolekciji (uostalom, i naslovna strana je mogla biti mnogo kreativnije odrađena).

Osim što je velika čast imati priliku slušati ovog majstora kako stvara i u 2023. godini, još je nevjerojatnije što tematski, vokalno i energetski zvuči da Spear itekako ima još što kazati i otpjevati. I, zato ne treba biti iznenađen ako u narednim godinama dobijemo još albuma, jer Spear očigledno pokazuje da je tu, u svakom smislu, a "No Destroyer" je studijska potvrda njegove trenutne životne energije za svaku pohvalu, a koju mu želimo da što više i što duže potraje.

Tekst:   Nenad Pekez

Video sadržaj