Malo ima informacija o ovoj američkoj skupini. Na rijetkim fotkama slikanim negdje u divljini virdžinijskih planina na prvi pogled izgledaju kao grupa zaostalih rednecka, a jedino njihovi dugi dredlocksi odaju da se radi o Rastama, koji sviraju - kako oni to nazivaju - "tuff dub reggae". Pri tome je njihov prvi dugosvirajući album "Solid Rock" pravo otkrovenje onog izvornog i snažnog reggae zvuka, koji se kao takav nikad ne bi očekivao od jednog američkog benda. Taj gusti i puni analogni zvuk koji jedan kroz jedan oslikava njihov ka prirodi i autenticitetu okrenuti način života, najbolje dolazi do izražaja u trakama kao što je naslovna "Solid Rock" s vokalnom i melodika verzijom Addis Pabla te "Fruit of the Womb" s mističnim vokalom pjevača grupe Justina Matthew Cooneyja ili u gostovanju Yami Bolo-a u himničnoj i golemoj "No Ebola". Pored ovog slavnog jamajkanskog pjevača redaju se još petorica drugih gostujućih vokalista od kojih je jedan i Ras Attitude u "Rejoice", kojemu su Machet prateći bend na nastupima. Kao i jamajkanski dancehall/ragga artist Bredda Lion u energičnoj "Cyan Nyan". Pored vokalnih pjesama na albumu se nalazi nekoliko izvrsnih dubova King Tubbyjeve škole poput "Wicked Ways (Penang Dub)", "Rivers Edge" ili "Rootical", koje potpisuje spomenuti pjevač grupe Justin Matthew Cooney. Kao uostalom i produkciju čitavog ovog albuma s ukupno sedamnaest brojeva u kojima Machet praktički niotkuda - izuzev prethodno objavljenog i relativno nezapaženog EP-a - razvaljuju ulazna vrata na internacionalnu reggae scenu.
Joe Ariwa & Ashanti Selah - "A Double Dose of Dub" (Ariwa Sounds, 2015.)
Novo izdanje iz Ariwa kuhinje stoji u znaku novih, mladih snaga UK duba. U sudaru druge britanske dub generacije, Joe Ariwe i Ashanti Selah - sinova koji su krenuli stopama svojih očeva Mad Professora i Aba Shanti-I izučavajući dalje drevnu umjetnosti duba - dobivamo za čuti tvrdokorni UK dub, koji se tečno nadovezuje na stilove svojih prethodnika, ali i okreće neke nove stranice u britanskoj dub priči. Kao prvo - i ono najbitnije - je da na ovom kolaborativnom albumu, koji sadrži po šest traka od Joe Ariwe i Ashanti Selah, nema ni traga zamoru i prožvakanim repeticijama što je nekako evidentno kod posljednjih izdanja njihovih mentora. Dubovi ovdje pršte energijom, inovacijom, ritmikom i razigranošću u efektima kakva je bila prisutna još samo na vrhuncu osamdesetih. Pored toga se ova dva mlada dub šegrta, koji s ovim tako rekući polažu svoj diplomski rad, savršeno nadopunjuju u stilovima. Dok u prvom dijelu albuma, koji je pripao Ashanti Selah, dominiraju dubovi s prostranom atmosferičnošću i dubljom melodioznošću, u drugom dijelu Joe Ariwa potencira velikokalibarski UK dub protkan snažnim steppers ritmovima i filigranim perkusijama te vatrometom raznih efekata po uzoru na oca mu - slavnog Mad Professora. Sniman u kultnom Ariwa studiju, "A Double Dose of Dub" sadrži sve prednosti i karakteristike ovog studija, čiji tipični zvuk je ostao zabilježen na mnogim, danas već legendarnim albumima britanskog duba i reggaea. A Joe Ariwa i Ashanti Selah s ovim pomiruju prošlost sa sadašnjošću. Ali i s budućnošću, dajući do znanja da autentični UK dub neće ostati tek samo jedna (iako vrlo važna) epizoda u evoluciji duba.
Lee Scratch Perry & Pura Vida - "The Super Ape Strikes Again" (Lost Ark Music, 2015.)
Baš kao u onoj staroj mudrosti da se povijest prvi put događa kao tragedija, a drugi put uvijek kao farsa, Perryjev studio je još jednom postao žrtva plamena, ali ovaj put nehotice i nenamjerno za razliku od požara kojim je zapalio svoj čuveni Black Ark studio koncem sedamdesetih. Igrom nekog ironičnog slučaja, nedugo prije ovog posljednjeg sagorijevanja, izašao je novi Lee Scratch Perryjev album u suradnji s belgijskim muzičarem i producentom Bregt 'Puraman' DeBoever (Pura Vida) u kojemu priziva sjećanja na mitski Black Ark period kada su nastali njegovi antologijski albumi "Super Ape" (1976.) i "Return of the Super Ape" (1978.). Rečeni albumi su kao rijetki koji drugi ušli u suvremenu podsvijest i legendu većine dub poklonika prikazujući Perryja kao nadnaravno, magijsko biće s mistično iskonskim predznakom koje u jednoj vrsti neviđenog kreativnog kaosa stvara potpuno novu zvučnu dimenziju, i koja će se s vremenom pretočiti u dub kakav danas poznajemo. Pri tome se ta Perryjeva inkarnacija Super Ape-a (koja je pak jedna od mnogih), i dan danas poput duha provlači kroz aktualni dub diskurs, dajući materijala za nove inspiracije. Pa tako i ovaj put. Zahvaljujući jedinstvenom studiju Belgijca Puramana, koji je kroz godine uspio nabaviti ili sam napraviti opremu identičnu onoj Black Arka, Lee Perry kreće u vlastiti vremeplov, ali koji se ipak doima više kao hvalospjev navedenim albumima već što je možebitni nastavak istih. Pri tome je ovdje sve urađeno onako kako i treba - trake koje fluidno žongliraje između vokalnih i majstorskih dub verzija, Perryjeva lucidna i futuristično-atavistička naracija u obliku njemu tipičnog spoken worda te lepršave i šarolike harmonije melodija s jakim uplivima razigranog jazza (što se ponajviše oslikava u raširenim duhačkim dionicama). Kao i gostovanju Addis Pabla s melodikom, baš kao što je i njegov otac Augustus Pablo sudjelovao na snimanju rečenih albuma. Ali Perry danas, u 2015. godini nema više - što je sasvim razumljivo - tu istu ludost i energiju kao onda u sedamdesetim. Tako je "The Super Ape Strikes Again" pozno, ali ništa manje fino i zanimljivo djelo, koje prije navedene nedostatke pokriva s masom finih melodija, odličnim miksom te (skoro sličnim) zvukom s kojim je nekoć pravi Super Ape rikao po pop-džungli od čega se i danas tresu gaće mnogim producentima.
