E, sad, treba imati i na umu da toliko godina kasnije, The Wailers su potpuno drugi bend, a jedino ih s originalnim članovima povezuje krv, tj. sin Aston Familyman Barreta i unuk Joe Higgsa, sada bubnjar i lider benda, Aston Barret Jr. Kažem "jedino" što je i dovoljno dobro jer je beat ostao u obitelji i živi i dalje kroz ovaj sastav. Bilo je ipak komentara danima prije koncerta da se radi o običnom cover bendu originalnog sastava i da tu nema šta novo da se vidi i čuje. Naravno, The Wailers su ovakve kritike razbili u sitne dijelove čim je koncert počeo.
Prije svega radi se o autentičnom zvuku i originalnom grooveu koji malo tko može tako odsvirati kako su uradili The Wailers sinoć. To je jedna od onih svirki koju biste mogli slušati dan i noć, jer od pjesme do pjesme, to ljudi teče kao rijeka. Steady, jako, precizno. Kad se usporedi sa živim svirkama iz 70-ih koje je većina nas mogla čuti samo na snimkama, ovo sinoć da vam kažem uopće nije bilo daleko od originalnog Barret riddim groova, Marleyevog moćnog vokala, kojeg je pjevač Mitchell fenomenalno iznijeo, i energije koja je prštala, kako je koncert odmicao, sve više i više. Čak je svirka djelovala i masnije nego originalna, s dubokim basevima i eho efektima koji su svima gruvali točno u centar grudi.
Pokrili su najpopularniji dio Marleyevog repertoara, uključujući "Stir It Up", "One Love", "No Woman No Cry", "Could You Be Loved", "Jamming", na zadovoljstvo mase koja je pjevala svaku ovu pjesmu, a na drugom bisu odsvirali su i "Get Up Stand Up" i "Exodus"... Falio je "Natural Mystic" od tih čuvenih, da se upotpuni onaj originalni program. Ubacili su u i koju svoju pjesmu sa posljednjeg i povratničkog albuma "One World", ali publika nije ni izbliza tako reagirala kako na legendarne pjesme. Za one hardcore fanove bilo je tu i "So much things to say" , "Running Away" (kada se priključio i Kojot na trombonu, ajao, kidalice) i fenomenalno izvedena "Chase those crazy baldheads" (opet s Kojotom). Praktično sve što su Wailersi pokrivali tada, sada je i odsvirano, pa i neke pjesme koje Marley and The Wailers nisu toliko izvodili uživo ("Three Little Birds" recimo).
Na kraju prvog bisa uletjeli su na binu i jamajkanska ambasadorka, konzul, Jovan Matić iz Del Arno Benda, Kojot, mnoštvo lokalnih Jamajkanaca koji žive i rade u Beogradu, bila je to jedna prava slika jedinstva Jamajke i Srbije s velikim zastavama ovih zemalja koje su se vidjele na ogromnom banneru iza bine. A onda svi zajedno s publikom, pa skok u visine tokom vrhunca pjesama "Could You Be Loved" i "Jamming". Prava rapsodija i kulminacija zvuka, atmosfere i energije u prelijepom prirodnom ambijentu. Sve što je potrebno za vrhunsku reggae svirku, sinoć je bilo tu (nažalost, propustih Don Minotta, Kojota i Jovana kao specijalne goste koji su otvorili događanje sinoć već u 19h, ali nema sumnje da su napravili pravu uvertiru za veliki sastav).
Ovakvi koncerti nam samo otvaraju apetita za još, pa se nadam da će ovo biti znak za organizatore da nas nikako ne uskrate za još sličnih imena u narednim godinama. Ne usuđujem se reći Burning Spear, Max Romeo, Twinkle Brothers, The Abyssinians, Horace Andy, ali ima ih velikih još koji su više nego aktivni i sigurno bi bili više nego otvoreni da nastupaju pred ovakvom publikom, u ovakvoj prirodi, ovakvim ambijentom i fenomenalnim muzičkim gostima.
Reggae je tu, reggae je živ i ovi koncerti nam to pokazuju!
![[english] Dub FX: "It's every musician's dream to be successful"](/media/k2/items/cache/eafbefa37f217374d63a3af098f8a208_M.jpg)
![[english] Barry Ashworth (Dub Pistols): "The connection between politics and music has always been strong"](/media/k2/items/cache/de483abb74dc43de4ecf23f24c330030_M.jpg)
