Iako bi najtvrđi reggae fanovi mogli reći da su jedini pravi The Wailersi oni originalni - koje su činili Marley, Tosh i Livingston, nepobitna je činjenica da su The Wailersi svoje ime izgradili u fazi dok su pratili Marleya u njegovom osvajanju međunarodne slave. Štoviše, ne samo da su pratili već i direktno utjecali u osvajanju te slave, u toj mjeri da bez inovativnih hi-hat ritmova i omamljujućih bas linija braće Barrett, zaista je upitno kako bi taj Marleyev uspon izgledao, pa i da li bi ga uopće i bilo. Nekada imam utisak kao da se njihov utjecaj tu zanemaruje, iako je Marley uvijek pazio da njegov prateći bend dobije poštovanje koje zaslužuje, posebno ako obratimo pažnju na naslove albuma i ono uvijek prisutno "& The Wailers". Čak i tada (tijekom 70-ih) su Wailersi počeli da se polako izdvajaju kao cjelina i daju nagovještaje samostalnog rada, što se prisilno i dogodilo nakon Marleyeve smrti 1981. Od tada, predvođeni spomenutom braćom Barrett (u paru bar do 1987. kada je Carly tragično stradao), Wailersi nikad nisu prestali biti aktivni, prije svega što se tiče live nastupa, dok je studio ipak ostao u drugom planu sa samo tri albuma od 1981. Prekida u radu je bilo, ali njihovo ime se zna što znači danas. Nose ozbiljno nasljeđe na bremenima koje nije jednostavno održati. Kvaliteta se od njih podrazumijeva. Zato i danas gdjegod da se pojave svirati privlače horde reggae obožavatelja. The Wailersi jesu bili ime i uvijek će ostati, ali s najnovijim albumom, pokušavaju naglasiti da oni ne samo da nikuda nisu otišli, već i da žele mnogo više od toga, da dokažu da studijskim albumom mogu privući isto onoliko pažnje koliko mogu svojim nastupima i samom pojavom.

Slučajno ili ne, novi album "One World" stiže u krizna vremena za naš svijet, što njima kao ozbiljnim reggae autorima može ići i u prilog. No, i bez te nesretne "prednosti", vrlo je očito što ovim albumom žele prije svega postići - osvajanje svjetskog reggae, pa i pop auditorijuma. Čim poslušate naslovnu-uvodnu stvar u cijeloj svojoj himničnosti i saznate da je producent albuma i kompozitor mnogih pjesama nitko drugi do Emilio Estefan, osvajač 19 Grammy nagrada, a uz to izdavač Sony Latin Music, više je nego jasno da je ovo očigledni i vrlo konkretni napad na još jedan Grammy. Ako bude i uspješan, ne treba nas iznenaditi ni najmanje.

Kad čujete i ostatak albuma, shvatite da naslovna numera "One World, One Prayer" na najbolji mogući način uvodi u album u kojem dominira raznovrsnost stilova, pa na momente i pompoznost produkcije. Što bi se reklo, ima za svakoga po nešto. Latino, afrika, hip-hop, gomila poznatih gostiju, naravno očekivano puno Marleyevih potomaka, zarazne i pjevušave melodije, pa i nove obrade klasika poput "Destiny" (konekcija je očigledna). Jedan pravi zreo pop album koji ipak drži zdravu reggae, pa usuditi ću se kazati na momente i roots granicu, čak dovoljno da natjera one tvrdokorne reggae fanove s početka teksta da bar bace uho. Sumnjam da će se oni zadržati dugo, ali da, ipak stoji da The Wailersi nisu otišli predaleko u pop težnjama, a da je balans ostvaren iskusno - Emilio ako je i pokušao da ih još više odgura u pop od ovoga, vjerujem da su Barrett predvodnici (Aston i Aston Jr) to povukli nazad ka reggaeu. To je prava posljedica spomenutog nasleđa i očekivanja koje ova skupina sa sobom nosi. Ako mene pitate, The Wailersi upravo sada rade ono što su radili i 70-ih s Marleyem, idu u korak s muzičkim i produkcijskim svijetom, održavaju svoju kvalitetu i plivaju na samoj površini svjetske popularnosti. Nikada ih ne treba potcijeniti, jer neki ljudi iz ove grupe zaista znaju šta znači svirati za i pred milijunskim auditorijumom.