S velikim veseljem sam primio vijest da Wicked Dub Division i Michela Grena stižu u Zagreb, jer gledao sam njihov nastup već nekoliko puta na Seasplash i Overjam festivalima, te svaki put ostao oduševljen time koliko je dobro taj bend usviran i koliko dobro zvuče uživo, a ovo mi je bila prva prilika da ih čujem u intimnoj klupskoj atmosferi umjesto na velikoj festivalskoj pozornici, što mi je i najdraži oblik za doživjeti jedan ovakav nastup uživo, pogotovo u klubu poput Močvare gdje je bina jako niska i usred nastupa možeš prići ljudima na bini i dati im pet. Upravo taj element stvara dodatnu povezanost između publike i izvođača, a na ovom nastupu se to jako osjetilo i za jedan četvrtak u Zagrebu, publike za ovaj talijanski bend koji postoji već skoro 20 godina uopće nije nedostajalo.

Zadnji put nas je ista ova ekipa posjetila u Zagrebu davne 2015. godine kada su svirali u Attacku na Danima soundsystem kulture, a ja sam ih prvi puta doživio godinu poslije u tvrđavi Punta Christo na Seasplashu i bila je to za mene glazbena ljubav na prvo slušanje. Iako su bili i prije na Seasplashu prvi puta 2009. godine kada su nastupali s talijanskim dub kolegom Dan I-om, a Michela Grena se u taj projekt uključila tek 2014. godine, te su 2015. godine izdali svoj prvi zajednički album pod nazivom "Dub Drops". Prije njenog uključivanja u taj projekt GP Ennas (bubnjevi), King Claudio (bass) i Luca Venerus (klavijature, efekti, live dubbing) su djelovali kao trojac i surađivali s raznim vokalima poput Culture Freemana na pjesmi "Kingsmarch" iz 2008. ili Jules I-a (danas član Mellow Mooda) s kojim su izdali singl "Sinking Sand" 2014., a u istom tom razdoblju su izdali svoj prvi dugosvirajući album pod nazivom "Wadada" u suradnji s Marcush Asherom uz još mnoštvo dub singlova koje su u to vrijeme kružili kroz soundsystem scenu, a kruže još i dan danas. Godinu dana nakon izlaska prvog albuma u suradnji s Michelom, već stiže i drugi pod imenom "Red" gdje se nalazi i pjesma "Croatian Sunset" koja je očito inspirirana nekim lijepim zalaskom sunca pretpostavljam negdje na našoj obali u ljetno vrijeme, a imali smo je priliku čuti i na ovom nastupu. Na istom albumu se našla i pjesma "Roots and Wings" iz koje se dvije godine kasnije u suradnji s North East Ska Jazz' orkestrom (u kojem je kao saksofonist član i naš Jurica Prodan iz istarskog ska reggae benda Cirkus) rodila pjesma "Mama" koja trenutno broji 18 milijuna pregleda i definitivno je najveći hit s kojim su se probili na najveće svjetske festivale poput Pol'and'Rock festivala gdje su prošle godine zajedno s orkestrom nastupali ispred više stotina tisuća ljudi, a cijeli koncert je profesionalno snimljen tako da preporučam svakome da to posluša i pogleda. Iste godine kad i "Mama" izašao je i singl "Lion" kojeg smo također imali priliku čuti u Močvari, a iduće godine izašao je treći i trenutno posljednji dugosvirajući studijski album "Deepest" gdje se našla još jedna pjesma u suradnji s već spomenutim orkestrom "You Can Fly" koju na moju žalost nisu izveli ovog puta, no izveli su "Protect Me" i "We Are One" čiju dub verziju 'We are dub' na albumu potpisuje Moa Ambessa. Trenutno je još uvijek aktualan njihov posljednji singl iz 2020. godine "Revolutionary Souls" kojeg smo također imali priliku čuti uživo, ali očekuje se uskoro nešto novo iz njihove kuhinje, a nama su predstavili jednu potpuno novu pjesmu, najbržu na cijelom repertoaru, "Murubutu" što u prijevodu znači moje srce.

Izuzetno toplu večer za ovo doba godine otvorio je Dino Barabadub svojom laganom selekcijom za zagrijavanje, a već oko 21 sat na binu stižu Dr. Obi uz Anju G, Roo T i Sistah Tenu o kojima sam već pisao u nekoliko navrata prošle godine i svaki njihov sljedeći nastup mi je totalni gušt pogledati jer je ekipa sve opuštenija, rasplesanija i sigurnija u sebe. Iako sam primjetio da je bilo neke problematike oko monitoringa i da se cure nisu baš najbolje čule na pozornici, mislim da većina publike to nije primjetila i da je njihova energija nadvladala te probleme što samo pokazuje profesionalnost i iskustvo s njihove strane. Otvorili su nastup s "We Got The Power" koju je napisala Roo T što je stvar koja mi je najviše ostala u uhu nakon svakog njihovog nastupa i jako se veselim studijskom izdanju iste. Posebno iznenađenje se desilo na pjesmi "Lioness" također od Roo T kada im se pridružio petrinjski glazbenik Fran Komlinović sa saksofonom i vrhunskom izvedbom upotpunio pjesmu, a koliko sam načuo ta pjesma je u završnoj fazi snimanja u studiju te je uskoro možemo očekivati kao izdanje za Amplifyah Music u digitalnom obliku i na vinilu. Naravno svaka od vokala će izdati po jednu, no ne želim otkrivati koje su ostale dvije, pa neka to ostane kao iznenađenje kada stignu. Anja G i Dr. Obi već dugo surađuju i imaju već puno iskustva i izdanja iza sebe, a nekako je kod naše publike najbolje prošla dub obrada Darka Rundeka, svima nam već dobro poznata "Ay Carmela" koja je neizostavni dio ovog nastupa. Sistah Tena koja ima stotine nastupa iza sebe sa bendom One Dread te joj pozornica nije nimalo strana, je tek odnedavno ušla u dub svijet, a što ona misli o svemu tome pročitajte u intervjuu koji nedavno izašao na našem portalu, no ja ću samo reći da se odlično snalazi i da super uklapa svoje lirike iz pjesama One Dreada na riddime Dr. Obija. U oko sat vremena nastupa čuli smo većinom originalnu produkciju Dr. Obija koju mixa na licu mjesta što je tehnika koja se zove 'live dubbing' u kojoj je Robi pravi majstor, ali našao se tu i riddim od Digitrona koji je izašao za Lion's Den, pa i jedan od Pabla Rastera s kojim je Anja G surađivala na pjesmi "Wicked Man". Odmah da iskoristim priliku i najavim da upravo Lion's Den stiže ovaj vikend (27.1.) s cijelim soundsystemom u zagrebački klub Željezničar gdje će odmjeriti snagu s Digitronom, a samo dva tjedna kasnije (10.2.) na isto mjesto stiže i Pablo Raster zajedno s Fikir Amlakom, tako da vidimo se i tamo. Bolje zagrijavanje za Wicked Dub Division mislim da nismo mogli dobiti, jer bi što se kvalitete tiče i ovo mogao biti samostalni nastup, svaka od tri vokala ima svoj specifični stil pjevanja i veoma su različite po bojama glasa, što čini jednu vrhunsku kombinaciju glasova, a koncept gdje tri ženska vokala pjevaju, često u troglasju, preko dosta 'tvrdih' dub traka mislim da svijet još nije vidio, pa ću još jednom konstatirati kako je to što rade stvarno na jednoj svjetskoj razini. Nastup su zatvorili sa etno pjesmom "Oj dodole" kao i svaki put do sada i mislim da svi jedva čekamo čuti tu pjesmu u studijskom izdanju, a moram reći i kako je izuzetno zahtjevna za otpjevati zbog tih ludih etno troglasja.

Nismo morali dugo čekati da se Wicked Dub Division i Michela Grena popnu na pozornicu, taman toliko da se malo rashladimo na terasi Močvare i nastavimo dalje po receptu s kojim smo i krenuli. Koncept u kojem se bas i bubanj sviraju uživo, jedan čovjek radi 'live dubbing', čovjek iza pulta pazi na ton i na sve to još upadne moćan vokal kakav ima Michela Grena je za mene čista pobjeda. Nastup je krenuo laganim introm koji je prešao u pjesmu "Observe The Laws Of Dub" što je pjesma s onog njihovog prvog albuma "Wadada" prije nego im se Michela pridružila i koju izvode instrumentalno, a onda im se na drugoj stvari set liste "Beating Heart", pjesma koja otvara album "Red", pridružuje Michela Grena i tu kreće puna magija koju ova ekipa stvara na svojim nastupima. Već sam u onom biografskom djelu spomenuo većinu pjesama koje su nam izveli, pa se neću opet ponavljati, a zanimljivo mi je da se u oba nastupa našla legendarna pjesma Boba Marleya "War" u njihovim vlastitim verzijama, što je inače govor Haile Selasijea koji je svojedobno održao na sjednici UN-a i koji danas vrijedi jednako, ako ne i više, kao i onda. Atmosfera koju ovi ljudi kreiraju je stvarno nevjerojatna, a poruke koje Michela šalje preko svojih lirika su izuzetno jake i moćne s vjerom u bolje sutra. Zvuk u klubu je bio na vrhunskom nivou, pohvalio ga je i naš legendarni glazbeni novinar i kritičar Slavin Balen, a ja ću se složiti s time. Iako će ovi okorjeli duberi reći da je falilo basa, ja mislim da ga je bilo dovoljno, ali i da za ovakav nastup ne bi škodila još koja bas kutija. Sviračko iskustvo članova benda se itekako osjetilo što i ne čudi nakon skoro 20 godina zajedničkog rada, pa je tako sve to skupa bilo na jednom visokom profesionalnom nivou i mislim da ovako kvalitetan bend za cijenu ulaznice od svega 8 eura u pretprodaji nećemo uskoro imati priliku opet doživjeti. Cijeli koncert od nekih sat i pol je za mene prošao u trenu s velikim osmijehom na licu i mislim da se svi koji smo bili možemo smatrati sretnicima, a to sve dokazuju fotke od kolege Foto Kultivatora, pa ako još niste, bacite oko na galeriju. Za after koji je trajao do nekih pola dva ujutro pobrinuo se Dino Barabadub sa svojom, meni uvijek odličnom selekcijom, a čuo sam da čak i kad je muzika stala, tulum se nastavio na šanku legndarne Močvare.

Nedavno se na ovom portalu otvorila diskusija kako na našoj sceni ljudi ne dolaze toliko na nastupe bendova uživo koliko na soundsystem tulume, no ovaj događaj je dokazao upravo suprotno i da se uz dobro odrađenu promociju i dobar odabir benda može privući dovoljno ljudi čak i na radni dan, a istu stvar je dokazao i One Dread kada je prije dva mjeseca na svojoj promociji albuma napunio dvoranu Vintage Industrial Bara također na radni dan, što me osobno čini jako sretnim jer sam veliki fan koncertnih nastupa uživo i sudeći po tim događajima mislim da interesa publike ipak ne fali. Hvala svima koji su omogućili ovaj nezaboravni četvrtak i mislim da je opaka dub divizija bila pun pogodak za jedan dobar reggae na Savi.

Foto: Borna Furlan

Video: Subsite TV