Prošla su dva tjedna plus nešto sitno, dali smo svima vrema da udahnu, izdahnu. Relax. Poslušaj ovaj album ponovo bez da mi to na sav glas trubimo.

Naime prije već sad ohoho godina, u jeku cvata drugog vala lokalne dub reggae scene, javila se nasušna potreba za domaćim live reggae band skupinom dostupnom na poziv. Na što pod time mislim? Na poziv za svirku! Bila je to potreba za postojanjem grupe muzičara koja može na prvu priskočiti u pomoći pri koncertnoj izvedbi. Pomoć kome? Gostojućem vokalu.

Rezoniranje je vrlo jednostavno: ljudima treba što više gostovanja, izvornog, vokalnog jer se tako najlakše prenosi kultura. No reggae skupine znaju biti nezgodno mnogoljudne, može se tu nakupiti tri-četiri perkusionista, pet-šest puhača, dva-tri majstora klavijatura od kojih bar jedan svira dvije-tri orgulje istovremeno... A takav band onda i košta i po čovjeku u prometu, smještaju, prtljazi i po honoraru. A čemu uopće potreba da band prati vokale? Zato što bi godinama strani vokalisti gostovali uz pratnju selektora na skromnom proračunu promotora, na što je masa publike imala osjećaj zakraćenosti – jer nisu došli na DJ show. Poneki put selektor i vokal ne postignu onu kemiju uigranosti koja se očekuje na uživo nastupu, pogotov ako se sreću samo za jedan nastup.

Od toga je ipak gora jedino kombinacija u kojoj vokalni izvođač sam pušta svoje instrumentalne podloge, pa malo stoji ispred pulta malo iza. Uistinu komunikacija publike i izvođača je drugačija na onaj način na koji je medij izvođenja drugačiji. Dok selektor može napraviti pulllup i backspin, band može razvaliti ama baš sve: otići u rockers/steppers dio neočekivano, izvoditi solaže na instrumentima, usporiti, stati pa ubrzati, i to sve na neočekivani i munjeviti mig. Zbog te punine doživljaja, javila se potreba za muzičarima koji imaju u malom prstom uvježbane desetke riddim klasika. I mogu ih izvoditi u bilo kojem aranžmanu, bilo kad. Neko kratko vrijeme u nekoj od beskonačnoj kombinacija članova između Jahstice, Bamwise i Radikal Dub Kolektiv skupina, cure i dečki su eksperimentirali upravo sa takvim nastupima.

Nego čekaj stani malo, a šta ti je to drugi val reggae scene? Ne znam ni sam iskreno, jer prvi val moramo smjestiti u Novi val. Netko je izjavio "Bijelci mogu svirati reggae samo ako ga tako ne nazivaju". A pod time se mislilo na razvodnjenu disco verziju za pop ljestivice, naprimjer: The Police. Da, The Police su reggae, ali ga tako ne zovu. Implikacija toga je da ako se nešto eksplicitno ne naziva reggae, onda može pristupiti vrhu ljestvica i elitnim ložama. Šta je još reggae ali se tako ne zove? Pa na primjer Haustor, mi ga zovemo Novi val. Dobro, neka je tome tako bilo, možda više nije, vratimo se na temu današnje lokalne reggae scene.

U potrazi za riddim muzičirima dobili smo cover muzičare. One Dread. Odnosno One Dread su to bili do sad, od sada su sami svoji majstori. One Dread su se pošteno iskalili ne samo u vatri stotina nastupa uživo već i odabiru cover repertoara za predstavljanje publici, a to su redom bili teški reggae klasici koji smo svi uživali nebrojeno puta tokom proteklih desetljeća. A ako smo nešto bezbroj puta čuli, onda se osjeti i svako cimanje ukrivo. Na to mislimo kad slobodno kažemo da je One Dread svoje prve recke zaradio pošteno, radnički, "on the road" kako bi rekao pokojni Lemmy.

Nakon takvog odrastanja, što je donijela roda? Prvi autorski album “Rewind, Play, Repeat”. Tena, Nika i Tea na vokalima, Goran, Borna, Ivan i Matej na instrumentima dok su Filip Motovunski odradili master, a Dr.Obi mix albuma. Originalni pravac autorskog rada najavljen je prije godinu dana sa single i video izdanjem "Mighty Lioness". Na albumu imamo osam traka: vožnja kreće uvodnom "Culture of Fear". Kombinacija jakih rifova ritam gitare i sintisajzerskih stab zvukova podsjeća na žestinu uživo nastupa Bobo Dread šampiona, pobjedničkog Sizzla Kalonji, nadaleko poznatog po izbojima energije. Tempo je određen, ozbiljno upijanje raznolikog pejzaža kreće. Tradicionalni reggae trokut sastavljen od bubnjeva, skank harmonije i bass linije pojačan je ambijentalnom sample simfonijom odabranih "ear candy" zvukića, dok same instrumente prati puna kuća stereo efekata.

"Mr. Nicey Nice", popraćen također izvrsnim video spotom, otkriva zašto One Dread možemo zvati "ženskim bendom". Poslušajte riječi pa sami prosudite. Mi kao muški rod se moramo zapitati zašto je od svih hitova koji je Erykah Badu spjevala, baš "Tyrone" najpopularniji... Na "Revolution" nalazimo jedinog gostujućeg vokala, i to naš stari dobri Chakka, a pjesma je dancehall/hardcore fuzija kakvu bi očekivali od recimo Skindred.

Moj favorit "Spliffin" ističem ne zbog tematike nego što je neočekivano dobra stvar: počne kao "Welcome to Jamrock" da bi odmah na to uletila trubica i skupila hrpu dobrih vibracija u skladnom izletu na zelene livade. Dubwise outro je i uvod u kraj u albuma kojeg krasi naslovni refren cijelog albuma "Rewind, play, repeat", tako da svi znamo šta trebamo raditi.

Ovo nije bjelačka disco limunada. Ovo nije ljetni reggae album. Ovo nije muzika za roštilj. Ovo je One Dread!