Algoritmi na društvenim mrežama ovog su puta zakazali pa sam obavijest o koncertu benda Genetic Plant u Attacku saznala na dan koncerta, odnosno u srijedu 22. 11. Slična situacija bila je 2013. godine kada su imali odličan nastup u zagrebačkom VIP Klubu, međutim tada se nisam uspjela organizirati na vrijeme pa sam propustila odličan koncert. Na YouTubeu postoji jedna jedina snimka te večeri, a mene su definitivno osvojili tom sjajnom obradom pjesme "Guess Who’s Coming To Dinner", najdražeg mi benda Black Uhuru. Na Facebook eventu, osim osnovnih informacija o satnici i cijeni ulaznice, nisam mogla pronaći više od nadimaka članova benda stoga mi je prije dolaska na koncert i dalje bio misterij što se s njima zbiva u posljednjih desetak godina i gdje ih se inače može uloviti za porciju dobre reggae svirke. Iako je početak giga bio zakazan u 21:00 sat, na moju veliku sreću su dečki nešto kasnije startali zbog čega sam uspjela poslušati svirku od početka do kraja i još pritom izbjeći kritike na moje vječno kašnjenje. Moram priznati da me iznenadio izostanak gužve u dvorištu Medike jer mi nije (bilo) jasno da za ovakav koncert nema većeg interesa. No, toj ću se temi vratiti u posljednjem pasusu ovog osvrta.

Razmišljala sam o tome kako ću držati čitatelja u neizvjesnosti i postupno otkrivati detalje koncerta, međutim ide jedan mali disclaimer odmah na početku osvrta – Genetic Plant je apsolutno fantastičan bend i dečki sviraju još jedno deset puta bolje nego prije deset godina. Postavu čine Saša Koljan (vokal i ritam gitara), Lovro Zupčić (gitara), Nikola Mustapić (bas i back vokal) i Ivan Cimerman (bubanj), a ovaj zagrebački reggae/rock bend osnovan je prije dvadeset godina, u ljeto 2003. Tek sam poslije koncerta saznala da su se momci nakon višegodišnje pauze od osnutka tek 2013. vratili na glazbenu scenu te od tada sviraju po
klubovima i festivalima Lijepe naše, ali i u susjednim zemljama. Dakle, tek s tom informacijom je razina moje zbunjenosti još veća jer mi zaista nije jasno kako je moguće da me zaobilaze informacije o njihovim nastupima.

U službenoj biografiji benda navedeno je da su im uzori Black Uhuru, Bob Marley, Police, Led Zeppelin i Pink Floyd što je itekako primjetno u njihovom stilu sviranja. Ipak, uspijevaju biti originalni na svoj način i ponuditi našoj maloj, ali bogatoj sceni nešto sasvim novo i drugačije. Analizirajući sound benda, odlučila sam potražiti odgovor na pitanje zbog čega mi se toliko dopada njihov glazbeni izričaj. Možda odgovor na to pitanje leži u činjenici da dečki imaju odličan recept kojeg se drže prilikom stvaranja autorske mjuze. Frontmen benda, Saša Koljan, ima izuzetno specifičnu farbu glasa koja je kao neka kombinacija glasa Harrisona
Stafforda (The Groundation) i Bryana Adamsa u najboljim danima, tipa u soundtracku crtića Spirit. Zanimljive vokalne linije zrcale utjecaj različitih bendova, a pjevač se jednako sigurno kreće kroz dubine i visine što nije čest slučaj, pogotovo ne u live nastupima. Neodoljive gitarske solaže Lovre Zupčića u kombinaciji s različitim efektima čine dobitnu kombinaciju za vrhunsko razigrane i bogate instrumentalne linije. Međutim, bez dobro uigrane drum and bass sekcije teško da bi bend postigao kvalitetu ukupnog zvuka. Za čvrsti, ali ne i monoton ritam, zaslužan je Ivan Cimerman, a za masne i glasne bas dionice, isto kao i za pokoji back
vokal treba zahvaliti Nikoli Mustapiću. Na pojedinim pjesmama se naprosto nisam uspjela oduprijeti porivu za pjevanjem još jednog glasa, čisto da eto čujem kako bi to zvučala još jedna terca na tercu. Na sreću, ispada da nisam jedini frik koji takve stvari radi na koncertima jer je u publici još netko, osim mene, pjevušio druge glasove te mi pomogao da dođem do zaključka da su bekovi taj jedini začin koji nedostaje njihovom soundu da u potpunosti zadovolje moj glazbeni ukus.

Stvarno ne znam koji je točno recept za uspjeh i zašto nema reda ispred ulaska u klub za ovakav vrhunski bend. S druge strane ne znam niti gdje su nestali svi veliki ljubitelji reggae glazbe? Fulavaju li i njih algoritmi na društvenim mrežama? Zašto su na partijima floorovi uvijek dupkom puni, a koncerti poluprazni? Znači li ujedno razvoj sound system kulture smrt live svirki? Glazba kao da je pala u neki drugi plan, postali smo lijeni otići poslušati neki novi ili nama nepoznati bend, a cijena ulaznice je uvijek razlog za prigovaranje i izlika za nedolazak. Međutim, pred očima nam prolaze sjajni bendovi poput Genetic Planta koji zaslužuju, svojim sviračkim i vokalnim sposobnostima, puniti velike dvorane, a ne svirati pred polupraznim Attackom. Kako bih ipak zaključila osvrt u pozitivnom tonu, dijelim informaciju da su dečki u završnoj fazi snimanja prvog studijskog albuma. Kratko i jasno – jedva čekam!

Set lista - AKC Attack (22.11.2022):

1. Intruders of soul
2. Don't forget
3. The clock is ticking
4. Satan soldiers
5. Journey for all
6. See you soon
7. In the light
8. War / No more trouble (Bob Marley)