Mnogi koji su u značajnoj mjeri odgovorni za pojavu i nastanak reggaea, likovi poput Clementa Coxson Dodda, Prince Bustera i Duke Reida su svoje početke imali u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća kad su jamajkansku glazbenu scenu preplavili američki r'n'b i jazz. Tamo su se ti strani utjecaji spojili s domaćim calypsom, socom i mentom putem čega će nastati ska, rocksteady i na koncu reggae. Za jamajkansku glazbu je taj događaj bio u istoj kategoriji kao izum tiskarskog stroja ili industrijska revolucija za čovječanstvo i Jamajka je od učmalog karipskog otoka kročila na put kojim će postati svjetska glazbena sila. Ovaj američko-talijanski trio je se opredijelio upravo počecima jamajkanske glazbe, kakvu poznajemo danas, reproducirajući autentično taj prvi jamajkanski sound, takozvani jamaican boogie, koji je još uvijek bio pod jakim utjecajima američkog rhythm and bluesa, jazza i soula. Nema u glazbi od The Uppertonesa puno od kasnijeg ska ili rocksteadyja, a da o reggaeu i ne pričamo. Iako ista tipična razigranost, hipnotična repetitivnost i emocionalno podižuća struktura njihovih komada nagovještavaju ono što će kasnije u ska i reggaeu postati dominanta pogonska sila. Pri tome ova trojica nisu nikakvi žutokljunci u ovom poslu i dobro znaju što čine. Mr. T-Bone, pjevač i trombonist, njujorški pijanist i pjevač Peter Truffa, te odlični talijanski bubnjar Ferdinando 'Count Ferdi' Masi su poznate veličine međunarodne ska scene, a prvi zajednički album su objavili prije dvije godine s obradama hitova iz pedesetih, nakon čega je uslijedila opširna europska turneja. U tome vremenu su nastale - ovaj put vlastite, izuzev obrade "Hey Cumpari" - skladbe za ovaj novi album u kojemu nastavljaju dalje s tim reakcionarnim zvukom. Klavir Petera Truffa je toliko vitalan i omnipotentan da se izostanak gitare uopće ne zamjećuje, a Count Ferdijevo bubnjanje popunjava svaku prazninu i nakrcava skladbe s nevjerojatnom dozom plesne boogie nostalgije. Pri tome su u jednoj ili drugoj skladbi imali pomoć od kolega glazbenika na saksofonu, banjo, harmonici i perkusijama. Iako se u ovih ukupno petnaest skladbi uglavnom usko drže u okviru retrogradnog r'n'b-a u iznimno atmosferičnoj, teškim blues i jazz uplivima protkanoj "The High Road" sa zlokobnim vokalom Mr. T-Bonea i letargično hromim ritmom je ova trojka nadmašila samu sebe. I ne bi bilo zgoreg da im to prijeđe u naviku, a vjerno reproduciranje jednog stila i epohe u iznimku.