Dok drugi obično i povremeno izdaju konceptualne albume, glazbena karijera od Macka B-a je cijela jedan jedini koncept. Poznat i plašen po svojem oštrom jeziku, ali i po notornom humoru, ovaj britanski singjay, DJ, muzičar i producent već više od tri desetljeća napada nečistu savjest Babilona iz svih njemu raspoloživih sredstava. A također je jedan od prvih reggae velikana koji je posjetio naša područja. Nadaren s prodornim glasom, tečnim flowom i liričnim talentom, koji uopće ne jenjava s vremenom - dapače, postaje sve žešći - u svom novom albumu ponovno izvlači tešku artiljeriju te detektira i locira sve one teme koje su trenutno aktualne; u "Their God" povlači crtu između onih koji u ime svog boga nanose patnje i smrt drugima te onih koji u ime svoga čine dobro, dok u "Big Thief" izjednačava lopovluk vladajućih s gangsterskom uličnom (ne)kulturom.

Ali i one stvari koje se uporno drže neriješenim gotovo stoljećima kod njega nikad nisu zaboravljene. Tako primjerice u uvodnoj "African" priziva u sjećanje robovlasničke grijehe kolonijalnog Zapada. Kao pravi sljedbenik Rastafarija, u pjesmama kao što su "Rasta Tell Dem" ili "Beautiful Naturally" ukazuje na alternativu spram trenutnih (samo)destruktivnih trendova protiv humanosti i prirode. Naravno, ni tematika legalizacije marihuane nije smjela ostati uskraćena, u "Medical Marijuana Card" se na šaljiv način obračunava s nezgrapnim i ridikuloznim stavom vlasti prema istoj.

Macka B je igrač starog kova, koji se ne da zavesti hipokrizijom i mediokritetom, tako rasprostranjenim u današnjici, a od kojih ni reggae nažalost više nije imun. Bez ikakvog ustručavanja je za svoj novi, osamnaesti po redu album odabrao najklasičnije riddime i aranžmane kojih se uopće mogao dokopati. Za to je angažirao Packing Brothers - braću Chrisa i Dukea, čiji je otac George 'Daddy Packings' Price bio pionir britanskog reggaea. Ova dvojica imaju pristup materijalima iz jamajkanskih Tressure Isle i Studio One te su iz naftalina izvukli rane reggae i rocksteady riddime koje su svojevremeno producirali Duke Reid, Bunny Lee i Sir Coxsone Dodd na Jamajci prije nekih četrdesetak godina. Znači zvuk albuma je vrlo i striktno vintage. Glomazni i izričito organični bas se valja po tjerajućim, repetitivnim ritmovima, oštrim gitarskim skankovima i lepršavim duhačima te mističnom flautom kao na primjer u "Hail H.I.M.". Čak zalazi i u spiritualne Nyabinghi sfere s ritualističkom "Fire" s kojom isporučuje jednu od najjačih i najboljih pjesama albuma.

Naslovna "Never Played a 45" - prethodno objavljena kao singl samo na vinilu - je hvalospjev starim 7-inčnim pločama na kome su izlazila prva reggae izdanja, ali i poziv svima koji imaju tu mogućnost da ne dopustu da ovaj zvučni format padne u zaborav. Macka B se s ovim albumom vratio u početne dane ne samo svoje karijere, već i reggaea uopće, a sve je to komprimirao u izvrsnoj "Soundman" u kojoj na njemu svojstven, izravan i iskren način opisuje kronologiju nastajanja sound sistem kulture. Sve u svemu, rijetko je koji album tako poučan i zanimljiv kao ovaj.