Optika i dizajn naslovnice njegova novog albuma odražava Obamine predizborne plakate, s kojima je ovaj onomad perfidno zadobio srca, ne samo američkih glasača, već i ostatka svijeta. Tople boje i nježne konture Albovog portreta prizivaju osjećaj nade i prisnosti s oslikanim. Njegov zamišljeni pogled se uspinje lagano ka gore, reflektirajući one blažene u raju, koji po čitav dan nemaju drugog posla već gledati sjaj i veličinu Svemogućega kao najuzvišenije duševno stanje.

Alborosie je konačno dokučio svoj osobni i personalni rasta-raj, živi svoj san. Postao je respektirani glazbenik i producent u vlastitom kingstonskom Shengen studiju, u kojemu je skupio hrpu vintage tonskih uređaja i instrumenata, ponajviše iz kultnog Channel One studija. Tu otpisanu starudiju je ovaj perfekcionist ponovno stavio u pogon, što se čuje i na ovom novom albumu, koji je neka čudna kombinacija toga vintage zvuka i novih tehničkih dostignuća.

Tako se primjerice u ganja himni "Fly 420 feat Sugus" pojavljuju dubstep elementi i otrcani autotune efekti. Ali Alborosie je majstor svog faha te čak i ovdje uspijeva briljirati. Nema veze čega da se dotakne, bilo da je to prevladavajući roots reggae, ali i rub-a-dub, ragga ili dancehall na ovom albumu, on to sve sistematski pretvara u zlato. Pa jebote, čak je dovukao i legendarne Roots Radics da mu gostuju u sjajnoj "Everything"! A i Protoje je također na popisu gostiju u "Strolling", groove-ičastoj roots reggae himni na koju bi i mrtav čovjek zaplesao.

Što mu je onda već drugo preostalo, kad je već usavršio sve što je jamajkanska glazba imala baciti pred njega, nego dati se u potragu za unutarnjim prosvjetljenjem i blaženim spokojem. Da se pri tome pojavljuju i crte megalomanije, kao i kod svih drugih, koji za sebe misle da su baš oni, eto, postali blaženi, postaje očito odmah u uvodnoj "The Prophecy" u kojoj se čuje propovijed tamošnjeg svećenika Rohana Trelevana. Ovaj ga, poput ulizica koji su prije na sva usta i guzice hvalili kraljeve pri njihovoj krunidbi, poškropljuje sa svim mogućim blagoslovima i uzvišenim epitetima.

Jedina stvar koja uporno smeta toj novonastaloj Albovoj idili je što je svuda oko njegova kingstonskog imanja, okruženog Kineskim zidom, i dalje jamajkanska jad, bijeda i očaj. A i svijet, tako barem kažu na televiziji i piše na internetu, svakim danom srlja u sve gore sranje. Pogrešan tajming za odlazak u nirvanu, reklo bi se. Tako Albo u "Cry" svaki dan plače za svojim narodom, gade mu se rasta-pozeri i licemjeri u "Poser" i priziva Sudnji dan u "Judgement".

Sound novog albuma je, u usporedbi s prijašnjim izdanjima, mračniji i abrazivniji za slušanje. Tu se polako kod Puppa Alba pojavljuju i prve retrospektive vlastita života u "Rocky Road". A jedna od njegovih životnih pouka je i ta da te hrpa love ne čini nužno i bogatim ("Rich"). Njegove ekskurzije u dancehall kao u spomenutoj "Judgement", i pored energičnih i plesnih beatova, imaju gorak okus zabrinutosti i tjeskobe. Rijetko, rjeđe nego prije, Albo se dopušta zavesti lagodnijim i ugodnijim temama kao u romantičnoj "Life to Me" u kolaboraciji s Kymani Marleyem, koji je doktorirao na takvoj vrsti konfekcijskih balada za jednokratnu upotrebu.

Da ipak nije izgubio osjećaj za snimiti istinski hit, Albo dokazuje u "Can't Cool", u kojoj naprosto sve štima; od dinamike u aranžmanima, zaraznosti u ritmu do beskompromisne lirike, koju Albo niže u zapovjednom tonu.

Do izlaska ovog novog "Freedom & Fyah", njegovog jedanaestog po redu albuma, Alborosie je bio reggae vagabund, Sicilijanac koji je došao da bi osvojio jamajkanski reggae. To je i postigao. Ovdje ga zatječemo kao već udomaćenog na reggae-panteonu, samouvjerenog perfekcionistu, rutiniranog majstora u najvišoj ligi, koji si sada može dopustiti koketiranje s novim i aktualnim glazbenim strujama, ali i s puno intimnijim tekstovima. Pa makar to sve i ne izazivalo kod slušatelja uvijek željeni i ciljani učinak.