Kroz uzavrele uličice geta, uzduž vijugavih brdskih panorama iznad Kingstona i opuštenih večernjih partija, dokumentarni film "Journey to Jah"  nas vodi u samo srce reggae kulture.

I to iz perspektive dvojice Europljana, koji su, kroz godine, rad i trud, ali prije svega kroz strast za ovu muziku, postali njenim sastavnim dijelom. Redateljski dvojac Noel Dernesch i Moritz Springer u svom oko sat i pol dugom dokumentarcu u centar postavljaju neobične priče Gentlemana i Alborosiea. O njihovoj potrazi za dubljim smislom života, potrazi koja ih je u konačnici odvela u njihov osobni Shangri-la. Jamajka, ovaj istovremeno blagoslovljeni i prokleti otok, koji u slučaju ove dvojice sinova pastora i policajca ima isto značenje kao i rečena mitska zemlja, gdje su se ponovno rodili i svoje prijašnje "ja" odbacili poput kokona.

'White people keep looking for meaning'-  kaže na jednom mjestu nadolazeća mlada pjevačica Terry Lyn, koju također ovaj film prati od rodnog jamajkanskog geta pa sve do nastupa u Berlinu. Smisao života, to je ono što su ova dvojica tamo tražila, i našla. Pri tome nam postaje jasno da je reggae puno više od plastičnih CD-a i ploča, koncerata i video spotova. Da je ono što dolazi do nas, zapravo samo vrh ledena brijega. Spoznajemo da je za Jamajkance reggae prije svega sredstvo putem kojeg prerađuju svoju bolnu kolonijalnu i robovsku prošlost. Svoje nasilno odcjepljenje od matice Afrike, ali i kao način da izbjegnu, ili barem zaborave, teške socijalne (ne)prilike u zemlji koju muče endemska korupcija, nepotizam, ekonomska kriza i ulične bande. Ali isto tako i kao emancipacijski motor. Dovoljno je samo vidjeti s kojim žarom prisutni na jednom podijumu pozdravljaju sina Bob Marleya, Damiana. S kojim ponosom on, poput čuvene vanzemaljske operne dive iz Bruce Willisovog Petog elementa, za sobom vuče skoro dva metra duge dreadlockse.

Premda kao pripovjedački kostur u ovoj njemačko-švicarskoj koprodukciji služe biografije spomenutog Nijemca Gentlemana, s građanskim imenom Tillmann Otto i Sicilijanca Alberta d'Ascole AKA Alborosiea, s kojima su ova dvojica redatelja provela sedam godina dokumentirajući njihove muzičke karijere, do riječi dolaze i drugi akteri, njihovi prijatelji, suradnici i kolege. Imamo priliku prisustvovati i samom procesu nastajanja njihovih materijala, vidimo s kojom uživancijom ova dvojica pristupaju komponiranju novih riddima i s kakvom lakoćom nižu svoje tekstove. Upoznajemo ih kroz opsežne, zadimljene i vrlo opuštene intervjue kao osobe. Iza njihove muzike i lirike. Pri tome se ispostavljaju neki iznenađujući uvidi. Na primjer da je Alborosie puno bolji muzičar nego što je možda pristupačan kao osoba. Hladnog lica, u maniri mafijaškog dona objašnjava tako on svoje viđenje Jamajke, razna iskustva, dobra i loša ('God lives here, but Satan too'), koja je proživio od kako je 1999. godine svoju talijansku adresu zamijenio jamajkanskom. A da je Gentleman, i pored svojih skoro četrdeset godina, u duhu ostao simpatični i razigrani tinejdžer, koji, tik nakon što napusti kingstonsku zračnu luku i ugleda prijatelje što ga čekaju, počne pjevati i od radosti skakati kao dječak.

Uz to što osjetimo kakvu fascinaciju ovaj otok još uvijek i nakon toliko godina ima na ovu dvojicu vrhunskih muzičara, postaje jasno što su to oni tražili, i prije svega, što im je nedostajalo kada ih snimateljska ekipa na čelu s kamermanom Marcusom Winterbauerom prati natrag u njihove domovine. U Alborosievo pitoreskno sicilijansko ribarsko seoce, gdje se čini da je vrijeme stalo tamo negdje u Srednjem vijeku. Ili još ponajbolje se rečena diskrepanca uočava u Gentlemanovoj snijegom zavijenoj i usamljenoj rezidenciji u Švicarskoj. Oba mjesta su naime simptomatična za našu uštogljenu i otuđenu Europu. Kakva su samo razlika nasuprot tome scene jamajkanske ulične sound system fešte, sunčane i tropskom kišom umivene, ali i asfaltnim rupama prošarane ulice Kingstona, na kojima sve vrvi od ljudi kao u mravinjaku. Ono užasno i ono predivno ovdje koegzistiraju u čini se sasvim prirodnoj simbiozi, i nameće se utisak da, kad bi se Jamajka jednom pretvorila u prosperitetnu i ultra modernu državu, bi izgubila ono po čemu je postala poznata i ono što čini samo njeno srce: muziku, to jest, istinski reggae. Postala bi omot bez sadržaja. Ali po svemu sudeći, na sreću ili nesreću, to se još dugo neće dogoditi.

Da Jamajka nije tek zemlja rivalizirajućih gangova, napušenih eremita i rajskih turističkih destinacija, kakvom se često stereotipizira, već jedna živa zajednica, čiji život nije prestao smrću Boba Marleya i koja se nalazi u konstantnim međusobnim dijalozima i previranjima te da je itekako podložna suvremenim strujama, pokazuju i prve pukotine u poimanju samog rastafarijanizma kao jedne vrste sveobuhvatne supkulture, ili ako hoćete, jedne vrste religije. U više navrata, i to ne samo putem intrigantnih izjava Gentlemanovog mentora Jacka Radicsa, ističe se potreba za njenom restauracijom, zahtjeva se da se rasčiste neke suprotnosti koje ova ideologija nosi u svojim korijenima. Tako nas ovaj redateljski dvojac vrlo lukavo odvodi do samih elementarnih niti koje povezuju jamajkansko društvo, koje je za naše europsko poimanje gotovo nevjerojatno spiritualno.

Uvijek s pogledom na nimalo ružičastu svakodnevicu života u getu utjelovljeno likom Davona Gaylea AKA Nattya, prijatelja i vozača Gentlemana. Njegovoj borbi za svakodnevni opstanak. I na koji način tu reggae i rastafarijanizam kao sastavni dijelovi utječu na Jamajkance, te kako oni obrnutom putanjom s njima i u njima traže odgovore i rješenja na izazove današnjice. Pri tome je više nego simbolično da je upravo jedan stranac, i uz to još i bijelac Alborosie, sročio ako ne i najbolju (i najtočniju) odu Kingstonu s hitom "Kingston Town", na što se eksplicitno osvrće u dokumentarcu ne bi li se predočilo koliko su ova dvojica glavnih junaka filma obogatila zauzvrat i samu Jamajku. Što najslikovitije dočaravaju i razgovori s producentom Richie Stephensom.

Na taj način redateljima nije uspjela samo jedna obična muzička reportaža, već je "Jouney to Jah" uz to i društveno-politički snapshot ove karipske države-otoka, njene bogate kulture ali i svih njenih kontradiktornosti. I koja za nas izvana možda nikad ne bi postala tako shvatljivom, da nam vrata nisu širom otvorila ova dvojica izvanserijskih muzičara i reggae ikona. I to vlastitim primjerom.