"Okršaji" u dubu nisu neka nova pojava, dapače, puno je tu primjera poput onih od Jah Shake i Fatmana ili Scientista i Prince Jammya. Ovaj potonji je kasnije okrunjen u King Jammy i pripala mu je zaslužena titula jednog od izvornih velikana duba. Okršaji su to bili samo pod navodnicima, jer se tu nije radilo o nekoj kompeticiji, već su svi umiješani bili prvenstveno vođeni ljubavlju prema zajedničkoj glazbi, te je sve to zapravo imalo više karakter jedne kolaboracije - nije to bio nikakav "battle" u doslovnom smislu. Zato su i većina takvih albuma nosili "meets" (susreće) umjesto "versus" (protiv).

Pa tako i ovom prilikom, Alborosie susreće King Jammya u zajedničkom albumu, koji u svom konceptu pak nosi nešto od "Igre prijestolja", popularne serije u kojoj je glavni motiv upravo borba oko prevlasti i dominacije. Nije to samo uočljivo po naslovu albuma "Dub of Thrones" i imenima pojedinih traka, ili nedvosmisleno uređenoj naslovnici u vizualnom stilu rečene serije iz pera kultnog Tony McDermotta, već i činjenici da se ovdje sudaraju stare i nove snage duba u likovima King Jammya i Alborosiea.

Za Jammya je ovo tko zna koji po redu album, ali je prvi nakon puno godina apstinencije od aktivnog producentskog rada. A za Alborosiea je ovo treći po redu, nakon "Dub Clash" i "Dub the System", u kojima je pokazao da je njegov stil najbliži onom od King Jammya. Stoga je na neki način bio prirodni slijed stvari da se ova dvojica jednom nađu na zajedničkom albumu. Ali ništa od toga ne bi bilo moguće da Alborosie u prije navedenim albumima nije dokazao da je njegov vjeran učenik i da takvu priliku uistinu i zaslužuje.

Ono što je zajedničko obojici, je njihovo ortodoksno gledanje na reggae i dub; duboko ukorijenjeno u klasične postulate, gdje je akcent postavljen ne nužno na inovaciji, već čistom perfekcionizmu. Ipak se mogu uočiti poneke razlike u trakama koje su miksane u Jammyevom studiju u kingstonskom Waterhouse distriktu, od onih nastalih u Alborosievom Shengen studiju. Trake poput "Great Wall of Dub" ili "Dub Cinderella", verziji velikog hita "Black Cinderella" Errola Dunkleya, nose jasni (i svježiji) rukopis Alborosiea. Dok se na drugoj strani trake kao "Lord of Dub" ili "A Winter of Dub" mogu jasno pripisati dobro poznatom stilu King Jammya. Međutim, razlike su tek u nijansama i uočiti ih nije jednostavno.

Polazni materijali za ove dubove, kojih je ukupno trinaest, su punokrvni roots aranžmani s širokim slojevima duhača, ritmičnim gitarama i klavirom, te tradicionalnim ali žestokim riddimima. Zajedno s analognim zvukom i klasičnim dub-miksanjem, "Dub of Thrones" nije ikonoklastični obračun nove sa starom školom, već ceremonijalno prenošenje krune jednog od prvaka duba, koji je u igri još od šezdesetih, na njegovog punopravnog nasljednika u dvadeset i prvom stoljeću.