Dvije legende, nekoliko međunarodnih gostiju te najbolje sa Balkana, princip je kojim je sastavljen line-up ovogodišnjeg Skavillea. Naravno, takvim pristupom je eliminirana mogućnost pogreške u glazbenom odabiru.

Zadnji je četvrtak u srpnju i vrijeme je za uzeti šator i ruksak pod ruku i uputiti se u, Rijeci obližnju, Preluku. Tako je i učinjeno, a tamo nas nisu dočekali bandovi već party dobrodošlice u režiji samih organizatora. Unatoč jakom vjetru i poprilično hladnom vremenu s obzirom na doba godine, bila je to jedna vesela fešta koja je označila otvaranje festivala. Uz ska, punk, rock, d'n'b i dubstep hitove na malome stageu započela je trodnevna fešta koju neće pokvariti ni povremena kiša koja se pojavljivala svakog dana festivala.

Petak je i prvi „koncertni" dan festivala. Čast da otvori veliku pozornicu na Preluci pripao je Eve & Evilsu. Pred tek desetak ljudi, ovaj je band prezentirao svoje autorske uratke te potom pozornicu prepustio bandu koji je po čak četvrti put nastupio na festivalu.  Riječ je o riječkoj ska-punk ekipi, Officer Down-u. S tolikim stažem na festivalu, što kao izvođači, što kao posjetitelji, logično je bilo da snimanje svog prvog spota za pjesmu „Preferencija" obave baš ovdje. Tako je uz nekoliko desetaka vjernih fanova i desetak znatiželjnika, Officer Down ponovno održao pravu malu ska feštu. Iako pamtim uspješnije nastupe ove vesele družine, ovaj je nastup također bio veoma uspješan. 

Nakon domaćih snaga, red dolazi i na prvo međunarodno gostovanje, band La Cavaska. Iako su band zanimljivog ska izričaja, nastup bih ocijenio podosta mlakim i prosječnim. Možda su za to krivi i slabo poznavanje banda s moje strane ali i akteri koji će uslijediti. Naime, da iza nisu uslijedili sjajni Aspencat i spektakl Marka Fogga, možda bi u boljem sjećanju ostao i Cavaska. Međutim, protiv sjajnih gostiju iz Valencije malo koji band se mogao nositi. Ska, reggae i dancehall, kombinirani s mnogim drugim zvukovima, daju ovom bandu tipičan zvuk koji je na nastupima još upečatljiviji nego li je to slučaj na njihovim, inače odličnim, albumima. Svakako, band koji bi se isplatilo vidjeti još poneki put.

Aspencat je definitivno oduševio, odradio nastup gotovo savršeno, ali nije ni blizu najboljem koncertu ovogodišnjeg Skavillea. Zašto? Samo je jedan glazbenik savršen u ska svijetu! Njegovo ime je Mark Foggo. Ono što je ovaj veteran na sceni priuštio može se opisati samo jednom riječju: SPEKTAKL! Ni u šezdesetprvoj godini svog života Mark nije zaboravio kako se zabavljati, niti kako zabaviti ljude oko sebe. Legenda je legenda, a ovaj istinski rudeboy priuštio je meni i svim ostalim posjetiteljima Skavillea definitivno ska koncert života. Sjajna i iskrena komunikacija s publikom, bez mrvice ulizivanja te nevjerojatno energične izvedbe njega, ali i ostatka banda ono su što im je priuštilo vječni boravak u sjećanjima svih posjetitelja koncerta.

Nakon Marka Fogga, uslijedilo je nešto potpuno suprotno. Nakon priprema koje su trajale gotovo onoliko koliko su trajale pripreme svim ostalim bandovima te večeri skupa, na pozornicu su se napokon popeli Open Season, najveće razočaranje ovogodišnjeg Skavillea. Nakon što su već naživcirali ljude predugim pripremama, uslijedilo je ljigavo, besramno ulizivanje (da ne upotrijebim grublju riječ) publici od strane poprilično iritantnog pjevača, MC-a i glasnogovornika banda. Solidno odsvirane pjesme pratio je potpuno izrežiran nastup, bez trunke opuštenosti predvođen upravo ovim meni poprilično omraženim gospodinom. Nažalost, taj je horror bio i priča za laku noć jer je zbog kiše prekinut afterparty u režiji Baga Sounda, koji se trebao održati na drugom, nešto manjem stageu.

Subota nije bila puno drukčija od petka, tek koncertno nešto uspješnija.

Otvaranje je pripalo mladom osječkom bandu, S-Kapadi. Band je to izrazitog smisla za humor koji se očituje u komunikaciji s publikom među pjesmama, specifičnog glazbenog izričaja koji  daje posebnu osobnost tom bandu te svakako i veoma dojmljiv nastup koji zaslužuje mnogo više publike od onih nekoliko znatiželjnika koji se pred binom okupe u 20h. Uostalom, primjetno je da to svi prepoznaju (i organizatori i slušaoci i kritičari), što se očituje u činjenici da imaju više nastupa u svim krajevima Lijepe Naše od prosječnog demo-banda, a ti nastupi su redovito popraćeni pozitivnim kritikama, kako publike, tako i kritičara.

Uslijedio je pulsko-zagrebački Radio Aktiv, band također velikog potencijala, ali poprilično sterilnog izričaja. Kad kažem sterilnog prvenstveno mislim na činjenicu da svoju kombinaciju ska, rocka i reggaea izvode poprilično školski, bez posebnog improviziranja sa zvukom, čime dobiju slušljivu ali ne pretjerano intrigantnu mješavinu. Uvjeren sam da ovaj band može i hoće bolje od onoga što je pokazivao do sada Na Livadi i na Skavilleu. Od „domaćih" snaga svakako je, na cijelom festivalu, najzanimljiviji bio band Neozbiljni Pesimisti. Njihov etno-antifa-punk-rock savršeno se uklopio u duh festivala te su svojim pjesmama doslovce pomeli konkurenciju oduševivši skavilleovce, da bi nakon njih binu zauzeli legende ska-punka na ovim prostorima, slovenski Red Five Point Star te rutinski odradili posao. Fanovi banda su bili zadovoljni viđenim, a ostali se nikako nisu dosađivali uz RFPS čekajući zvijezdu večeri i drugog headlinera festivala, legendu Pat Kellya.

Čekali smo i čekali, a onda se konačno na binu popeo i Magic Touch band, a ubrzo im se pridružio i On. Legenda, veteran originalnog jamajkanskog ska i rocksteady zvuka, Pat Kelly pojavio se u odijelu na pozornici na Preluci i show je mogao početi. Nije to bio energijski show kakvog nam je dan prije pripremio Mark Foggo ali do naših je ušiju dopirao ugodan, voljeni zvuk kakav je davno vladao Jamajkom, Mekom dobrog zvuka. Ritmički dosta sporiji, ali ipak najljepši izričaj festivala priredio nam je gospodin Kelly. Bio je to definitivno najljepši događaj festivala. Proteklih je godina Skavilleu uvijek nedostajao upravo taj originalni jamajkanski zvuk, ali sve su to ove godine nadoknadili priuštivši nam da uživamo u glasu jedne živuće legende.

Zadnji koncertni nastup pripao je glazbeno najšarolikijem bandu i ujedno, za mene, najvećem iznenađenju festivala. Riječ je o Ki Sapu čiji se utjecaji ne mogu jednostavno svi nabrojati. Ima tu ska, rootsa, new rootsa, dancehalla, duba, rocksteadya, ma svega. Sva ta šarolikost, spojena u fenomenalan nastup u živo,  tvori jedinstveni spektakl za oči i uši. Upravo razigrani scenski nastup i šarolikost zvuka ono su zbog čega nijedan obožavatelj bilo kojeg reggae podžanra ili pak srodnog žanra neće ostati uskraćen za zadovoljstvo. Radi se o bandu kojeg se nikako ne smije propustiti ukoliko se ponovno ukaže prilika za vidjeti ih, ponovno, uživo.

Baga Soundu, kolektivu koji dan ranije nije imao sreće s vremenom, a u subotu poslijepodne je reggae, dub i dubstep selekcijom priuštio ugodan ambijent kamperima tokom priprema za koncertni spektakl,  pripala je čast da zatvori ovogodišnje izdanje festivala. Svojom drum and bass selekcijom uz povremene upade dubstepa i reggaea na lijep i rasplesan način priveli su jedan odličan vikend kraju i tako zaokružili priču petog Skaville festivala.

Skaville je doživio svoj prvi jubilej, peto izdanje. Iako je promijenio lokaciju, koja je za posjetitelje ipak neznatno lošija od prethodne te iako vrijeme nije bilo u potpunosti naklonjeno organizatorima, a i posjeta je neznatno pala, Skaville je i dalje jedan odličan festival sa dušom. U nadi da će Skaville i dalje ostati Skaville, s nestrpljenjem se okrećemo čekanju nadolazećih izdanja.