Nakon iznimno bogate (prije svega zagrebačke) koncertne ska sezone, došao je red i na krunu cijele priče, deveti po redu Skaville festival. Nakon šest godina nomadskog života po obali (Voz, Preluk, Martinska), Skaville se u posljednja dva ljeta vratio kući. U Križevce. Koliko god to možda bila manje atraktivna lokacija od ovih prijašnjih, osjećam potrebu istaknuti da i ona ima masu svojih prednosti. Naprimjer - dok smo na Vozu i Martinskoj znali uslijed kroničnog slučaja nedovoljne pripremljenosti skapavati od gladi i žeđi, ovdje imamo vodu na svakom koraku i dućane na tri minute hoda od kampa. Koji je jeben i ima masu hlada. Zatim, ako pretpostavimo da živite u Zagrebu, mogli ste uzeti povratnu kartu vlakom za simboličnih četrdesetak kuna. Također, činjenica je da nema mora, ali gradski bazeni su se pokazali sasvim solidnom alternativom. I to po cijeni od pet HRK-a. Sve u svemu, osobno nemam ništa protiv lokacije i volio bih kada bi Skaville ostao tu gdje je sad zauvijek.

Službeni prvi dan festivala je bio u četvrtak, ali pošto se tad održavao samo warm up party a u Zagrebu je svirao D.O.A., vaša se živopisna ZG ekspedicija prema Križevcima otputila u petak popodne. Nakon pokoravanja Plodina i konzumacije svega pokorenog, vrlo brzo je došao trenutak kada je valjalo ući u koncertni prostor i osluhnuti Jeboton. Prije nego što se dotaknem njihove muzike, želim reći da su neopisivo simpatični. Nema ništa ljepše nego vidjeti dvadeset mladih ljudi kako udaraju brigu na veselje i naočigled guštaju svi zajedno. A pošto je Skaville uvijek bio prije svega festival dobre energije i pozitivnih vibracija, ovi su se momčići jako dobro uklopili i poslužili kao šećer na početku. Ljudi im nije bilo previše ali svi koji su se udostojali ući su bili vidno raspoloženi i živahni. To je, ruku na srce, ujedno i jedina moguća reakcija na taj njihov akustični gulaš koji postoji samo da bi nam izmamio osmijeh. Uopće neću nabrajati koje sve instrumente imaju jer bi to bilo neizvedivo, reći ću samo da meni ovo u prosjeku zvuči bolje nego što su zvučale iste te pjesme u "pojedinačnim" izdanjima. Uostalom, sve rijeđe čujem i za Spremište i za Hren i za Lobotomiju, i postaje polako jasno da se niti jedan od tih bendova nikad neće probiti. S druge strane, sve češće čujem za taj Jeboton ansambl, nema gdje ih nema. Izgleda da side project polako preuzima primat. I neka je tako, ovo je jedan od slučajeva kad je cjelina puno više od prostog zbroja njenih čimbenika. Tu poglavito mislim na šarm, imaju ga na bacanje ovako na hrpi. I upravo iz tog razloga im se i mogu oprostiti neke stvari, prije svega tekstualne banalnosti i djetinje brije. Bilo da se dotiču ljubavi, politike ili društva, oni sve rade na način koji je toliko jednostavan i nepretenciozan da balansira na granici osnovne škole. I to nije tajna, na Jeboton feštama u KSET-u sam se još kao sedamnaestogodišnjak znao osjećati kao penzioner kad bih se osvrnuo oko sebe. Poanta je - ljudi, milo vas je za čuti i vidjeti, ali ne možete zauvijek raditi muziku za djecu.

Uslijedio je Fakofbolan. Već se na njima okupilo par stotina ljudi, što su bile prilično dobre vijesti budući da ovaj lineup prvog dana po mom mišljenju i nije baš obećavao. Redska, a prije njih i Chainska Brassika su otkazali i tako smo se našli u situaciji da na prvom danu festa doslovno nema ska muzike. Uopće. Dobro, FOB je u nekoliko kratkih navrata "odradio ugovornu obvezu" kratkim ska dionicama, ali to je bilo sve. Publika se nije bunila, te su je prve večeri sastavljali dobrim dijelom punkeri kojima je FOB vjerojatno bio highlight festivala. Ako pitate mene, meni nisu bili highlight. Bili su u redu, u granicama svojih trenutnih mogućnosti. Daleko su od dobrih starih dana ponosa i slave, ali još uvijek nikako nisu propali. I dalje je primjetno da je feedback na novim pjesmama osjetno slabiji i čini se da je to nešto što se neće nikad ni promijeniti. Neki su čak primjećeni kako za vrijeme novih (relativno novih, ima tom albumu već dvije godine) stvari igraju zmiju na mobitelu, neću o imenima. Naravno da sve skupa eskalira na Neznanim Junacima i Ulici, tim istinskim domaćim punk evergreenovima. Odjednom se ljudstvo, samo koju minutu prije toga od strane pjevača proglašeno kazališnom publikom, penje i paradira po pozornici te se otima za mikrofon. Ništa neočekivano, te pjesme će uvijek izazivati takvu reakciju. Možda Bolani tome uspiju pridodati i neku sasvim novu uspješnicu ubrzo, ali u to je ipak teško za povjerovati. Dotad su dobri i ovakvi. Neka ih. Ne smetaju.

Za razliku od ST!llnessa koji vašem čangrizavom reporteru malo smetuckaju. Sve je to stvar osobnih preferencija, a ja nisam fan elektronike i ne idem na Skaville slušati jungle. Pa čak ni hip hop. A ST!llness je po mom mišljenju puno bliži tim navedenim žanrovima nego reggae ili ska muzici. Također, sad ću možda ispasti malo licemjeran ako povučemo paralelu s onime što sam našvrljao gore o Jebotonu, ali taj ST!llness je pak neopisivo pretenciozan. Baš ono, van svih granica dobrog ukusa. Taj čovjek Yuri neosporno ima dosta energije i volje, ali možda je upravo u tome njegov glavni problem. Jednostavno, previše se trudi. Po svakom pitanju. A prije svega tekstualnom. Dok ga slušate, rekli biste vrlo vjerojatno da se radi o čovjeku koji je još kao novorođenče otkrio smisao postojanja svemira i proniknuo u samu srž svega što je ikad egzistiralo, pa nam sad milosrdno šakom i kapom dijeli lekcije o svemu što mu padne na pamet. A takvo što ljudima može odgovarati, i ja ne vidim problem u tom. Slobodno, gurua nikad dosta. 

Cijeli izvještaj pročitaj na linku.

Foto: I.V. Photography