Bend koji je nedavno obilježio 30. obljetnicu aktivnog djelovanja, objavio je svoj deveti album simboličkog naziva “Nine”. Dreadzone je bend koji je starijoj generaciji tijekom devedesetih približio spoj elektronike i reggae glazbe kroz njihovu fuziju koja se pokazala kao dobitnom kombinacijom. Za njihovu popularnost na ovim područjima najviše je bila zaslužna ekipa s Radija 101 koja ih je neumoljivo vrtila u eteru u bilo koje doba dana i noći, a o njihovim koncertima u Zagrebu i druželjubivosti se i dan danas priča. Tada je radio kao medij imao mnogo veći utjecaj stoga je Dreadzone uživao popularnost među urbanom ekipom, čak i bez obzira na glazbeno opredjeljenje.

 

Prošla su vremena njihovih dolazaka u Zagreb, ali ostao je faktor uzbuđenja i znatiželje kada se pojavi neki njihov novi rad. Za album “Nine” kažu da je refleksija posljednjih pet godina i kulminacija rasta i ponovnog osmišljavanja zvuka Dreadzonea. Naravno da Greg Dread nosi glavne aranžmane no njegova stalna momčad u kojoj su Earl 16, MC Spee, Leo Williams, Bazil i Blake Roberts uvelike su doprinijeli stvaranju ove devetke. A prste su u miksu imali Tim Bran koji je ujedno i jedan od osnivača benda te legendarni Don Letts, lice koje ne treba puno predstavljati.

 

A da je Dreadzone odavno obiteljska stvar pokazuje i uključivanje sina Grega Dreda, Marlona Robertsa na klavijature. Štoviše, bez ove utabane ekipe i njihove sinergije Dreadzone ne bi zvučao tako jedinstveno. Često romantiziram ovaj bend zbog njihovog ogromnog značaja u mom malom životu, a kada su objavili noseći singl s albuma “Conqueror” ponovno me obuzelo kompletno oduševljenje. Moćne poruke u “Conqueror” utjelovljuje legendarni Earl 16, a MC Spee zlokobnost života izgovara u manirama Colma Feorea u horor filmu “Oluja stoljeća” s kraja devedesetih. Slijedi ju petominutna dubwise poema “Lost and Found” koju nanovo predvodi Earlov glas na koji se ubacuje LSK iz Faithlessa. Pješačenje kroz život nastavlja se u “Down The Road”, pjesmi na kojoj su ugostili prljavi vokal Cheshire Cata iz Leftfielda koji je podebljao nostalgiju za progresivnom i hibridnom kombinacijom housea, elektronske glazbe, duba, techna i trip hopa - spoja koju smo dobili u “Down The Road”. “Nightfall” uvodi nas u drugu polovicu albuma u kojoj se mijenja dinamika iz dub/reggaea prema ambijentalnijoj glazbi. Spomenuti LSK iz Faithlessa javlja se ponovno u “Northern Lights”, a simbioza njega, MC Speea i vodećeg Earl 16-a pokazalo se kao punim pogotkom. Zoe Devlin Love obasjala je pjesmu “Magic Earth” s kojom službeno počinje ambijentalno izdanje ovog albuma po čemu su Dreadzone također poznati. Nakon teškog kopanja po životnim temama, “Magic Earth” dolazi kao ljetni povjetarac, a Zoe Devlin izvrsno se vokalno uklopila u njihovu viziju. Njihove legendarne albume “Biological Radio” i “Second Light” obilježila je britanska skladateljica i pjevačica Donna McKevitt , a sada smo dobili reprizu u “Return to the Garden” u kojoj prebiranje po žicama gitare Blakea Robertsa uvodi nas u neki laganiji svijet. Album se zatvara u keltskom izričaju s pjesmom “Last Song”, s pjesmom o gubitku i smrti kao najavi onoga što nam svima dolazi.

 

Dreadzone kao bend je sinonim za onu uzrečicu: friends for life. Trideset godina i devet albuma u gotovo istoj postavi u današnja egocentrična vremena znači ogroman uspjeh. Njihova glazba je jedan veliki eksperiment u kojem su se usudili pomiješati stilove koje nitko prije nije, a da to trideset godina kasnije ne zvuči izlizano je još jedan trijumf. Da, romantiziram Dreadzone jer je to obiteljska i prijateljska priča koja je obilježila mnoge generacije.