Kako mi je bilo na Zion Station festivalu? Unatoč ajmemeni najavljenim imenima, ispalo je i još bolje od očekivanog! Ustvari, nisam niti znala što očekivati točno, tako da sam dobila puno više od „ma biti će super“. Sad fino plačite od muke što se niste pridružili, a nagodinu- lud je tko propusti! Za prve dvije tri četiri suze, evo vam dio ovogodišnjeg line up-a: Imperial Sound System ft. Afrikan Simba, King Shiloh Sound System ft Earl 16, Etruriran Sound System ft Charlie P, Maasai Warrior, Alpha Steppa ft Jonah Dan, Nish Wadada, Salomon Heritage ft Ras Tweed, Aba Shanti I, Heavy Rotation Sound System, Tiberias Towa, Delta Hi Fi, Mountain Top itd.

E sad, ako se odlučite put Italije, najprije ću reći da je apsolutno izvedivo i da čak prilično povoljno izađe put te ulaznica. Autom je prilično brže stići, ali i druga opcija je financijski sasvim ok, iako put zbog čekanja i presjedanja traje prilično dugo, no vožnja vlakom od Trsta do Ferrare bila je jedno jako ugodno putovanje. Moja ruta bila je Zagreb-Rijeka-Trst-Ferrara-festival, dok su prijatelji iz Pule išli do Venecije pa od tamo vlakom do Ferrare. Drago mi je što se nas Hrvata igrom slučaja na kraju skupilo i čak desetak te što su pala razno razna nova prijateljstva koja vjerujem da će potrajati. Hvala na prekrasnom druženju i svemu, svakome od vas.

Jako, jako, jako preporučam doći i prespavati dan prije festivala u Ferrari jer je to jedan predivan biciklistički gradić koji me pretjerano oduševio. Srednjovjekovni povijesni gradić opasan zidinama (google it) u kojem su svi strašno ljubazni, simpatični, sve je čisto, uredno, opušteno. Najbolji način za istražiti grad je rentanje bajka, naruči ga se preko Whats Appa te ti bicikl dovezu gdje je potrebno i isto tako i pokupe, za 50-ak kn/dan-odlično. Prvi put sam vozila bicikl po cesti skupa s autima, jer je to tamo normalno. Bicikli su gdje i auti, gdje i pješaci i pritom ti nitko ne spominje mrtvu rodbinu već svi voze zajedno s poštovanjem, razumijevanjem i osmijehom. Neobičan osjećaj!  Svaki dan festivala bio je organiziran besplatni bus od-do mjesta održavanja festa (20-ak km dalje), no prilično kasno je kretao prvi bus (16.30) pa smo se uputili ranije nekim javnim prijevozom. Usput, primjetio nas je jedan simpatični Talijan koji je začudo čak pričao pomalo engleski (šok i nevjerica) pa pošto se na festival uputio sam, pridružio nam se u daljnoj avanturi. Ciaoooo amico! Krenuti ranije na fest je isto ok opcija, iako jedan dio puta se ide kroz polje, pa pješke dosta dugo nekom cesticom s nadom da će te netko pokupit (što se i dogodilo, kaže lokalni čiča drago mu je što vidi toliko mladih ljudi, ali muzika mu se baš i ne sviđa. Hm). Dolazak u Gambulagu di Portomaggiore značio je dolazak na jednu od ljepših festivalskih lokacija na kojima sam bila (a bila sam) te izuzetno srdačnu i prijaznu dobrodošlicu. Bilo je nešto stranaca na festivalu, no činilo mi se nekako da posebno oduševljenje izaziva moj dolazak iz Croazie, što mi je postalo drugo ime tokom dana kasnije. Prostor za kampiranje protezao se uz jedno jezero gdje je zabranjeno kupanje te je u blizini glavnog stagea, dok je uz drugo jezero bila smještena dnevna dub zabava, chillanje na i s travici, druženje, zeza, sunčanje, plivanje, čagica...

Organizacija je bila na svakom nivou, posebna pažnja pridavala se očuvanju prirode-kutijice za opuške na svakom koraku te dobivanje festivalske majice za sakupljenih 70 plastičnih čaša- prilično jednostavan zadatak. Cijena cuge i hrane uobičajeno europska (nama Balkancima previsoka pa je poželjno nositi kuhalo i hranu), izbor od oko 30-ak različitih vrsta pivi za oko četiri eura, raznovrsna hrana oko šest-sedam eura. Radionice yoge i capoeire tokom dana, baby zion, štandići s raznim đinđamaminđama, hrpaaa ploča za prodaju.... Atmosfera koja vlada na svakom koraku prepreopuštena je, a zaključak zašto, ostavljam vama! Dub te budi ujutro, dub čuješ na puno malih soundova razbacanih posvuda, dub odzvanja do mraka, ali ne i do jutra, što je bilo neobično. Glavni stage se gasi već oko 4 ujutro, što meni jutarnjem tipu osobe nije bilo uopće loše, jer bi taman fino odspavala koji sat, i pravac jezero. U obzir treba uzeti i da kada glavni stage oko 22h krene s glazbom... Krene odmah onako kako ovdje po partijima obično bude tek oko 1-2 ujutro. Tako da šest sati dubanja bude i skoro pa dovoljno te je potrebno i malo odmora, prije nego sunce počne pržiti, a dnevni dub peglati (kojeg sam bila pretjerano željna).

Tri sound systema koja su se izmjenila proizvodila su perfektno čisti zvuk, vibracije koje su bile stvarane i bass koji je ponekad trajao i trajao beskonačno, izazivao je osjećaje bolje od bilo čega u čemu inače najviše uživate. U kombinaciji sa raznim predivnim vokalima mogu reći da je apsolutno sve bilo vrhunski i dubastično, a na čemu sam se najviše rastapala bili su setovi King Shiloha (cijela noć joj jojjoj) i Aba Shantia. Alpha Steppa koji se odmah prvu noć izmjenjivao s Imperial Soundom također je bila kombinacija koja je sasvim fino rasplesala, a kao iznenađenje tu večer pojavio se i Violinbwoy koji nas je pomazio s najnježnijim zvukovima svog instrumenta. Massai Wariora, priznat ću pomalo sam se bojala, da li će biti „prebrutalan“ sa svojim gromoglasnim glasom, no naravno ipak nije razočarao, dizao je vajb baš taman kako treba. Dedi Aba Shantiju naklon do neba i svaka čast na energiji koju ima te hvala organizatorima što su mu dali čast da zatvori ovaj prekrasan festival. Njegov nastup bio je u nedjelju od 17 do 21, sunčan ljetni vrući dan u kombinaciji s njegovim setom značio je isijavanje čiste pozitive i frcanje osmijeha na sve strane.

Skratit ću ovu priču sada i ukratko zaključiti da tko je ljubitelj dub glazbe na glasnoooo, sound systema, bassa koji te cijelog ispretrese i odmora u prirodi te kome je potrebna promjena i ima želju širiti festivalska iskustva van Hrvatske, Zion Station is a must! Till next year!