Kad mi je Tola javila „Frenkie izdaje reggae album”, komentirao sam kratko „Ovo će biti zanimljivo...” Zašto? Zato jer su artist crossover albumi, u kojima izvođač skače iz žanra u kojem je utemeljen u žanr u kojem nije poznat, dok istodobno taj žanr u koji uskače ima itekako solidne temelje...Takvi albumi ne mogu nikako biti lak zadatak. Općenito se u takvom slučaju traži „dokaz” dubine ispravnih uvjerenja koja su poravnata sa (sub)kulturom žanra u kojem se debitira. Jer ne možeš pokazati da si jučer pao s Marsa, muzika i priča moraju biti u dahu i duhu onog što se radi i predstavlja.

Što se tiče rap i reggae žanrova, legenda je rodbinski prožeta jer je dobro poznata činjenica da svi najbolji hip-hop umjetnici kao što su Busta Rhymes, The Notorious B.I.G., Slick Rick, Pete Rock, Canibus, KRS-One, i mnogi drugi kao i sam tata žanra DJ Kool Herz, vuku korijene s nekog od otoka Kariba. Sami žanrovi doživjeli su više varijacija u spoju. Blend raggamuffin vokala i New York hip-hop ritmova je žario i palio underground ranih devedesetih uz manijakalno napredne projekte tadašnjeg „novog vala” kao što su bili Fu-Schnickens. Postojala je tad i ne tako glasna kritika koja je sugerirala da onomatopejsko brbljanje i prijeteće režanje tipično za duboke muške raggamuffin vokale odnosi od jasnoće i finesa liričke poezije američkih rap priča. Sjetimo se da je Busta doslovno banuo na scenu sa Leaders Of The New School kao gost uživo nastupa A Tribe Called Quest usred Arsenio Hall Show (1992.).

A Tribe Called Quest su tad bili etablirani kao „inteligentni” jazz blues hip-hop i ovaj proboj novog raggamuffin vala je viđen kao ludiranje u prvu ruku. Treći album tada mega popularnih House of Pain „Truth Crushed to Earth Shall Rise Again” (1996.) prožet naskroz gotovo subliminalnim raggamuffin intro i outro sekvencama bio je ujedno i kraj njihove karijere. Tko zna zna, album je i danas jedan od težih albuma u povijesti žanra. Ako bi netko htio biti ciničan, mogao bi reći da je to bio početak slippery slope koji je doveo do mumble rap transverzije žanra 30 godina kasnije, iako svi znamo da je mumble rap vezan uz neke druge lijekove i dijagnoze. Prava istina je da su „fast rap” umjetnici, po kojem klinci poznaju zvijezde žanra kao što su Eminem ili Machine Gun Kelly, učili od „fast chat” raggamuffin umjetnika koji su izmislili i usavršili stil ekstremno brzog izgovaranja slogova. Daddy Freddy je u svoje mlađe doba čak četiri puta postavljao svjetski rekord za Guinness u kategoriji „najbrži rap”.

Saxon Sound sa svojom ergelom MC jahača ritmova kao što su Papa Levi, Tippa Irie, Daddy Colonel, nesretno stradali Smiley Culture i drugima su svi redom bili pioniri i majstori „fast chat” stila s kojim su direktno iz Londona originalno parirali ostatku svijeta. Opasni rap majstori iz UK kao što su bili Hijack ili Silvah Bullet su donosili oštre rime preko još bržih izlomljenih ritmova i iskreno, njihovi drill i road rap unuci im ne mogu ni svijeću držati.

I u nekom kratkom imaginarnom trenu rap, breaks, techno, house, acid, trance su svi bili jedno ili bar još nisu dovoljno različiti i raspršeni svaki u svojih odgovarajućih 150 pod-žanrova. A u stvari male niše, kućice za subkulturne identifikacijske markice tipa „bolji sam od tebe jer slušam samo pravi xyz123 žanr” i način da se žanrovi drže u perpetualnom zatvorenom krugu samo-referetnosti bez prave šanse za evoluciju. Možemo reći da pravi uspjeh u glazbenoj industriji podrazumijeva jednako poslovnu vještinu koliko sposobnost nadilaženja žanrovskih okvira.

A dio priče se može ispričati i iz ugla pravih i prvih veterana umjetnosti pričanja preko ritma, besmrtni Daddy U-Roy koji nas je prije dvije godine napustio, smatra se djedom rap žanra kao inovator vještine toasting, zabavljanje publike dok svira B strana singla a selektor traži novi hit po kutijama punim raznih ploča. Što je istovremeno dovelo i do umjetnosti inžinjerskog remiksiranja traka te iste B strane i cijelog dub žanra a kasnije i običaja snimanja beskrajnih verzija ritmova. Na taj način su reggae, dancehall i dub sveto trojstvo u tradiciji jamajkanske kulture.

Crossover hitovi, kad uspiju, otvore vrata za predstavljanje jamajkanske kulture na široj sceni, kao što je za dancehall napravio No Doubt sa turbo hitom „Hey Baby”(2001.) na kojom gostuje viši raggamuffin general Bounty Killer. Naravno, ikonično „Peeeople deaaad” nedostaje, sam Bounty nije kreditiran nigdje a Gwen i Bounty se nikad nisu sreli nego su umiksani skupa u spotu. Sad za potrebe recenzije gledam spot i primjećujem izraženu mušku golotinju u prvom drugom planu. Kakva vremena, a ljudi? Time je ujedno označen početak globalne komercijalizacije rasta simbola i dancehall kulture.

Na neki način, i Frenkie je banuo na domaću rap scenu najprije zapažen kao umjetnik brzog stila?

Čak i jedna baka Warrior Queen može rigati vatru 300 kilometara na sat, samo se usudite izazvati! Ali šta sad nama vrijedi tu blebetati o tome kako je reggae predak svih dubstep, jungle, drum and bass, tropical, psy dub i šta ja znam varijacija na originalnu drum and bass temu...

Dobar primjer reggae albuma je dala neustrašiva Sinead O' Connor sa svojim sedmim albumom "Throw Down Your Arms"(2005). Odsviran s iskusnom ekipom, album su producirali legendarni drum and bass duo Sly & Robbie, koji su jednom u Rimu navodno svojim glasnim jamming vibracijama natjerali samog Papu na povraćanje! Album je to na kojem Sinead dostojno i autentično izvodi odabrane roots reggae klasike kao što su „War”, „Downpressor Man”, „Jah Nuh Dead”...

Malo drugačiji primjer je transformacija Snoop Dogg u Snoop Lion. Snoop je godina gradio svoj brand na pimp gangsta stihovima i izašao kao slučajni ili namjerni pobjednik East coast-West coast beef ratova koji su probali podijeliti američki hip-hop na velike klanove, a nas sve koštali gubitka dvojice najvećih ikad koje rap pamti: Tupac i Biggie. Rap kultura u mnogočemu oslikava uličnu gang kontra-kulturu organiziranog kriminala koja je sama često ustrojena kao preslika korporativne i vojne dominantne kulture. A priče o uroti muzičke industrije koja promovira kriminal (kao što trap dolazi od trap house- ili po naški, štek) kako bi nabavila još klijenata za industriju privatnih zatvora više ne zvuče tako banalno urotnički.

Elem, Dogg je postao Lion nakratko na albumu „Reincarnated” (2013) koji je isturio par ljetnih hitova u potpisu jednoć najpoznatijeg producenta na svijetu imenom Diplo. Njegov dugogodišnji projekt Major Lazer u suradnji s DJ Snakeom najpoznatiji su kroz veliku tropical himnu koju je otpjevala MØ uz spot koji na Youtube ima vrtoglavih 3.3 milijarde pregleda. Ne, stvarno mi se vrti u glavi od te cifre. I da, to je ona stvar koja vam je više od jednog ljeta izlazila na uši. Diplo je u međuvremenu prokazan kao i razni DJ celebrity likovi kao netko tko koristi status popularnosti kao ispriku za manjak seksualno odgovornog ponašanja, ali nećemo sad kvariti ovaj dan... Snoop Lion je isto tako bio dovoljno napušen da bi došao na ruke i noge jednom legendarnom stvaratelju kao što je Bunny Wailer i ponosno prezentirao komadić kalifornijskog povrća, što je u rangu one „nosiš pijesak na plažu”, ali ustvari totalno nepoznavanje rastafarijanskih apetita prema zdravom životu. Kako su najveći reggae klasici postavljeni kao kamen temeljac prije 50+ godina, nasljeđe kulture je ekstremno teški teret. Današnji jamajkanski izvođači novije generacije, odsječeni od korijena svoje kulture zbog geopolitike glazbene industrije, zgražaju svoje roditelje i nesuđene mentore s odabirom tema u svojim trap/dancehall hitovima. Jedna mala otočka Jamajka, kojoj je postkolonijalna selekcija odabrala ulogu „entertainer”, i velike ljudine Jamajkančanke i Jamajkanci koji su doslovno ali doslovno nepresušan izvor najboljeg pjevanja, plesanja, poezije i drugih izvođačkih umjetnosti na planeti od kad se rode i od čega ustvari žive, se čudom čude kako ih je Afro Pop progutao na svjetskoj sceni. U međuvremenu, drugi izvozni brand na kojem Jamajkanci najviše rade, „lambsbread”, nam i dalje nije dostupan! Ulažem oštru protestnu notu!

Outsajderski pristup žanru je uvijek skoro obavezno u formatu reggae light, i zvuk je doslovno sinonim za reklame za sladoled ili voćne sokove. I to nakon što se dobrano izlizao stereotip napušenog raste koji nema blage veze i u prolazu dodaje komičnu notu filmovima i serijama. A mi ovdje na Reggae.Hr znamo da to tako ne ide i da je reggae heaviest sound, i da je reggae serious business i zato idemo na recenziju Frenkie albuma „Dunya”!

Krećemo s „Inshallah”, koja određuje ton i tonalitet „plovimo kroz prostor poput malih oblaka” albuma s izraženom back vocal sekcijom na refrenu. Upravo su dodatne vokalne harmonije znak kvalitetne produkcije vokala kao i kvalitete izvođača. To se danas pomalo zaboravlja u situaciji u kojoj tehnologija dopušta vokalistima da pretvore dnevnu sobu u improvizirani studio, s malo ili malo više opreme i investicije. Baš zbog te tehnološke prednosti, koja je sama po sebi odlična, potrebno je uložiti dodatni kreativni napor u snimanju kako bi se održala kvaliteta sadržaja. Već na idućoj „Danima” harmonijama se pri kraju pjesme pridružuje i dječji zbor, što podsjeća na lude eksperimente neprežaljenog i također prije dvije godine izgubljenog Lee „Scratch” Perry. Perry navodno nije mogao natjerati pravu živuću kravu da uđe u Black Ark studio, pa je mukao u mikrofon sam!

Zvuk albuma je kolekcija 12 roots reggae ritmova koje potpisuju Marko Gaćina (Brain Holidays, HRV), Toshi Domaćin (Helem Nejse, BIH) i Pier i DJ Fu (RootsInSession, SLO). Okupljeni tim je dao ujednačen pregled starog i novog roots zvuka koji balansira između dubokih karipskih i laganih mediteranskih vibracija uz kombinaciju nepretencioznih a opet pamtljivih refrena koji jednako ugodno griju i hlade. Ukratko, ovaj album ima onaj potencijal koji ga diže od obaveznog „Soundtrack za roštilj” do elementarno potrebnog „Brate, Sestro, ovo je propisana terapija”.

Osobni favorit: „Dunya”.
Najjači stih: „Istina lijepa k'o duboka rijeka čisti od grijeha.”
Potencijalni hit: „Evo me”

Ovo je personalni, osobni, intimni album na kojem Frenkie jednostavno piše, repa, pjeva svoje srce i um uz reggae ritmove. Opušteno. Pomalo. Kako to biva, kad se umjetnik otvori do kraja, onda baš svako može nešto naći u tome svoje. Nešto što se baš tebi, meni, svima obraća. Šta bude, bit će „sve do kraja, ovo je moje hvala”. Na neki način, Frenkie se vraća svojim korijenima ovdje i dovršava jedan spiralni kreativni ciklus. Naime, prije 12 godina izašla je pjesma „Pokreni se” koju su odradili Frenkie i Defence.Defence su krenuli kao tuzlanski HC projekt da bi kasnije iznjedrili Baga Sound. Prema tome, uz sestru Sassju, FMJam je oduvijek bio reggae kuća. Mislim da niti jedan od autora pjesme „Pokreni se” nije za stvarno svjestan koliko je to popularna himna puna pokretačke snage i koliko puta se ta stvar vrti od kućnih tuluma do festivala.

Sigurno je da album „Dunya” donosi ono najbolje od prirodnog pobunjeničkog stava i samo-opunomoćenja za preuzimanje kormila u vlastitoj verziji čistog, dobrog života „Pura Vida”.
A ljeto je samo slučajno tu.