Da svoj novi, deseti po redu samostalni album otvara upravo s jednim instrumentalom ("Selassie Tree") je slikovito za Nemanju Kojića Kojota, koji je pored uloge pjevača i gitarista u kultnoj grupi Eyesburn, stekao reputaciju vrhunskog tromboniste i njegova pojava kao Hornsman Coyote na brojnim izdanjima raznih reggae velikana nije više ništa neobično. Ali i pokraj prominente uloge, koju na ovom albumu zauzima njegovo tipično, decentno ali i pompozno sviranje trombona, Kojot se posebno ističe kroz nekolicinu britkih skladbi, kakve su zapravo nasušno potrebne našem podneblju. U "Bells of Hate" pomoću detalja iz vlastitog života i iskustva, Kojot rezimira sranje kroz koje je prošla njegova generacija, te mnoge prije i poslije nje. Ali ni raspad bivše države niti rat, koji je potom uslijedio ili raspad sistema, kojeg je zamijenila banalna svakodnevica iz najlošijih filmova poslije toga nisu njegova primarna briga, već što će biti s našom djecom, kojima - kao da ne znamo bolje - tovarimo isto teško breme za budućnost. I premda je u spomenutom instrumentalu "Selassie Tree" puštao da trombon govori i vodi - kao uostalom i u harmonično ispred sebe zviždajućem instrumentalnom komadu "Bitter Sweet" - u "Bells of Hate" Kojot još jednom oživljava svoju prošlost s Eyesburnom - gitara svako malo zabijesni u zaleđu, pa čak i njegov vokal je za nekoliko stupnjeva agresivniji i oštriji. U "Modern Age Slavery" se pak njegov fokus pomjera na globalno haranje velikih korporacija, koje nas 'fizički, duhovno i mentalno porobljavaju', a mi ih još za to volimo i plaćamo. I pored čega se naši mali regionalni sukobi doimaju kao u onom vicu gdje partizani i Nijemci ratuju u šumi, a dođe šumar i sve ih potjera. Ono što također odskače u novom albumu je raznovrsnost glazbenih podloga, koja u Kojotovim prethodnim solo albumima nije bila u tolikoj mjeri izražena i na koju ovaj, ruku na srce, i nije nešto polagao obzira. Iako je ostao vjeran punokrvnom roots reggaeu, primjerice u "Star" dolazi s vitalno agirajućim soul-puhačima i nemirno bubrećim klavijaturama. Ali pravo iznenađenje je prijeteće odjekujući gudački prijelom, koji se poput hladnog klina gura između brzo stupajućeg, veselog ritma. Kojotov novi album zagonetnog naslova "Sevengreen" iz produkcije austrijskog House of Riddim kolektiva je protkan akcentima soula, funka i rocka, a tu i tamo se prikradaju i kamuflirani dub efekti. Također je i Kojotov vokal ovdje razrađeniji i s puno više nijansi prošaran nego obično, posebno u emotivno nabijenoj i strašno pocrnjenoj "Walls of Babywrong" u kojoj se basevi kotrljaju poput tenkovskih gusjenica. Sve to ukazuje na sumnju da je ovaj konačno u punom mahu počeo profitirati od međunarodnih suradnji s najboljim reggae prvacima kao što su Jerry Lions iz Twinkle Brothers ili Lee Scratch Perry. Svedeno na jednu rečenicu, "Sevengreen" je do sada Kojotov najbolji solo album - iako mu naslovnica podsjeća na nekakvu Južni vetar produkciju iz osamdesetih.