Oni su protiv atomske energije i protiv nacista - i žele se pri tome dobro zabaviti. U svojem novom, drugom po redu albumu se Peace Development Crew prikazuju uistinu kozmopolitski, koliko tematski i ideološki, toliko i u glazbenom smislu. Na albumu "Better Days" je radila grupa od čak tridesetak glazbenika, a to se može itekako čuti u ovih četrnaest skladbi. Naime, prije nego što se okrene svojem osnovnom reggae ustroju, ova grupa iz Hanovera nas časti s uvodna dva, srčana latino i afrobeat komada u kojima ozbiljne stvari kombiniraju s rasplesanim ritmovima i razdraganim puhačima kao da se na Karibima upravo odvija proslava neke nove revolucije. U svijetlu najnovijeg desničarskog ojačavanja ne samo u Njemačkoj, nego i drugdje u Europi i svijetu, ova mnogočlana ekipa nam servira maksimalno proširene horizonte. U "Ey Nazis" se otvoreno suprotstavljaju rasizmu s lakonožnom funky podlogom. U "Another Day", također politički nabijenom komadu, razbacuju se s reggae i dancehall rundama. Pjevaju (i repaju) oni dvojezično na engleskom i njemačkom, žongliraju virtuozno stilovima, pretvarajući se malo u neki veliki afrobeat bend pa onda u urbanu hip hop ekipu, reggae ili rock skupinu - to sve često u jednoj te istoj skladbi. U mračnoj "Terror" prednjači hrapava gitarska distorzija, dok u šarenoj "Scandalous" veselo cupkaju rocksteady ritmovi. A ako ste se ikad upitali kako zvuči surf rock, pomiješan s dancehall beatom i funkom, onda će te odgovor naći u slojevitoj "Mystical Flow". Ne smeta pri tome ovim djevojkama i dečkima iz Peace Development Crew što ponekad zvuče isto tako razigrano i ritmično kao malijski Les Ambassadeurs, što gitarska solaža u pijevnoj "Soul Catcher" podsjeća na onu iz Eaglesovih "Hotel California" ili pak što se ponekad doimaju naivno u svojim pogledima na svijet poradi življenja na bogatijoj strani zemaljske kugle - svrha opravdava sredstva, a u slučaju novog albuma ovih Nijemaca ona i zarazno dobro zvuči, iako su za prvi video odabrali najlošiju skladbu albuma "When We Come".