Hornsman Kojot udružio je se sa stanovitim Felixom Russ Abuom, koji je prošle godine sa svojim Dub Caravan projektom došao i do ovog frontmana Eyesburna, te su skupa isporučili jednosatni epos o instrumentalnom reggaeu i Kojotovom trombonu.

Njihov zajednički album nazvan "Breath of Peace" spoj je 70's reggaea i duba s mjestimičnim uplivima sjevernoafričke muzike, te oslikava žudnju za mirom na ovom, političkom krizom proganjanom dijelu afričkog kontinenta (i Bliskog istoka). To postaje očiglednije činjenicom da je se takozvano i s puno nade dočekano Arapsko proljeće u međuvremnu, s časnom iznimkom Tunisa, pretvorilo u Arapski sumrak građanskog rata, napetosti i stagnacije na svim poljima. Što još više pojašnjuju i nedvosmisleni nazivi nekih od ukupno čak petnaest skladbi, kao što su "Innocent Blood", "Burning in the City", "Air Raid" ili "Trail of Tears".

Međutim, koliko god bila mračna tematika na koju se referenciraju, zvučna slika albuma je u cjelini gledano ona od harmonije i mira. I čini se kao da ovaj dvojac snagom svoje muzike želi pomiriti zaraćene strane. To ističu i s dvije vokalne pjesme, "Innocent Blood" i "Make I Win", verzijom Eyesburnove "Soja", gdje Kojot preuzima i ulogu vokaliste. Inače, u centru ovog albuma stoje sasvim očekivano njegove raskošne i izričito melodične puhačke dionice. Samo mjestimice tu mu ulogu preotimaju Felixova flauta kao u "Trail of Tears" ili distorzirana gitara u posljednjoj i industrijskom hladnoćom prožetoj "Machine World". Pored toga, ovdje se može čuti nekoliko žestokih riddima kao u uvodnoj "Tribute to the Fathers", "Egypt" ili "Children". A Felix aka Dub Caravan to sve začinjava s doziranim, ali vještim spacey dub efektima. Ipak se mora istaći da je album, iako s pregršt finih bas linija i melodija, razigranog keyboarda te odličnog groova, prilično jednoličnog zvuka, a taj utisak osnažuje i njegovo poduže trajanje. Tek u rečenim "Trail of Tears", "Machine World", te ska komponentom proširenoj "Air Raid" slušatelju se nudi nešto veća raznolikost.

Konačni rezultat ovog albuma je taj da je on za preporučiti prvenstveno fanovima Kojotovih puhačkih interpretacija, koji ovdje mogu uživati u čitavom satu njegovih kvalitetnih izvedbi. Ali koji bi bez njegovog sudjelovanja bio tek samo još jedan instrumentalni vintage reggae album i ne bi izazvao neku veću pozornost.