Ovaj samouki multiinstrumentalist i izvrsni vokalist čak je odselio i na Jamajku ne bi li bio bliže samom izvoru muzike koju voli. Tamo je stjecao iskustvo kao inženjer zvuka i producent, a 2008. izbacio je svoj prvi i puno hvaljeni solo album "Soul Pirate". Ostatak je povijest. Sa svojih u međuvremenu ukupno šest albuma postao je jedan od najpoznatijih internacionalnih reggae umjetnika. Ali isto tako je veliki štovatelj stare reggae škole, što je najbolje demonstrirao u svom prvom dub albumu, "Dub Clash" iz 2010. godine. Sve je instrumente, naravno, sam odsvirao, kao i sve sam smiksao. I tko bi rekao da je stari lisac tako vješt i u tehnici duba!

U pravoj old-school maniri na ovom albumu nema digitalne elektronike. Nema nekakvog bedastog fuzioniranja duba s arapskom muzikom, švedskim etno-jazzom, balkan-popom, ili kao spajanje klasične muzike i opere (WTF?!) s dubom od Audio Arta u novom albumu "Op'ra Dub Style". Sve je ovdje analogno u tradiciji starih majstora. Pravi i originalni jamajkanski dub. Pri tome se najviše orijentira na načinu Prince Jammya, jednog od dvojice šegrta King Tubbya, koji je se za razliku od svog kolege Scientista i njegovog ekstravagantnog stila, opredijelio za više puritanski i minimalistički pristup dubu. To jest, njegovo karakteristično šaltanje između više tonskih špuri, jasne i masivne bas linije i ritmovi, s puno delay i reverb efekata produciranih na vintage studio opremi u Kingstonu. Što se može više poželjeti? Rezultat je ploča za koju bi se Sanader i Vidošević, da kojim slučajem slušaju reggae, otimali da uvrste u svoju kolekciju umjetnina! Čak šesnaest brojeva u kojima Alborosie obrađuje riddime svojih prethodno objavljenih vokalnih verzija. Začuđujuća je činjenica da je ovaj pjevač upravo svoje vokalne dijelove skoro kompletno izostavio. Ovdje caruju bas, bubanj i gitara, te puhači, a u "Augustus Legacy" se prisjeća, pogađate, Augustus Pabla i njegove melodice.

U pravilu su suvremeni pokušaji vintage duba uglavnom tek blijede i tanke preslike originalnog zvuka od tamo nekih diletanata. Ali ne i ovdje. Zvuk je točno onako topao i gust, ali ono što je najviše uvjerljivo je njegov smisao za ritam i bas. Kada ubaciti koju špuru, kada pustiti samo odjek bubnja da se gubi u prostoru, te kada izazvati instrumentalni klimaks i erupciju vintage efekata. Iako album kroz cijelo trajanje uspijeva zadržati rečenu visoku kvalitetu, za posebno izdvojiti su "Loudness Is My Drug" s odličnim puhačkim dionicama, kao i "Marcus Dub" sa svojom egzotičnom melodijom flaute, te majstorsko dub miksanje u "Dubbing Kingston". Iako je ovdje korišteno puno starih riddima i efekata, koji odmah na prvo slušanje dolaze vrlo poznati, "Dub Clash" album nije samo tek neki hommage klasičnom dubu, iako ga je poimenice namijenio svom očito uzoru King Tubbyu, već se negdje ovdje krije sami duh toga prošlog i slavnog vremena. I koji, reci ću ovako otvoreno, meni kao fanu old school duba vrlo dobro prija, a to mišljenje dijeli i talijan Alborosie s izjavom: 'Real dubwise should be the parmiggiano chees on a great plate of pasta. Other than that, I don't know what you talking about'.