Najkasnije kad u skladbi "Black Deus" na red dođe refren: 'freedom!', koji podsjeća na istoimeni hit od Georgea Michaela u kojemu je ovaj iz dna duše vapio za više slobode, postaje jasno koji su motivi novog Dreadzonovog albuma. Iako je za Michaela to tada imalo više osobni karakter, Dreadzone u "Dread Times" na umu imaju puno širi, socio-kritički kontekst. Teška su ovo vremena koje proživljavamo, nepregledna, kaotična i nekako surealna da bi bila stvarna. Pa ipak, ili možda upravo radi toga, je Greg Dread - jedan od dvojice osnivača grupe skupa s Tim Branom, koji potpisuje miks ovog novog, osmog po redu albuma - odlučio nakon višegodišnje stanke reaktivirati svoju mašineriju s eklektičnim stilom, koji je obilježio čitavo jedno desetljeće. U devedesetima su, naime, ovi Britanci uspjeli dub presaditi u novonastajuću klupsku scenu, kombinirajući reggae i dubwise elemente s technom, rockom i ethno motivima. I to sa zapaženim uspjehom, dobro rangirajući na brojnim hit ljestvicama. U novom albumu Dreadzone, premda u podmlađenoj postavi, nisu puno mijenjali na toj dobitnoj kombinaciji. Eskapistički tehnoidni beatovi začinjeni natruhama duba i drum'n'bassa udaraju s istom lakoćom i bezobzirnošću kao da su ponovno devedesete i žele rastjerati teške oblake današnjice. Prostrani i glatki synthovi tumaraju u pozadini, a ethno uplivi, kao što je zarazna afrička polifonija u "Escape" ili bliskoistočna vrtoglava hipnotika u "Musical Army", pridonose i ovom albumu široki glazbeni horizont, sa subliminalnim političkim porukama, razumije se. U "Rootsman" se pak Dreadzone vraćaju svojim reggae korijenima s ritualnim Nyabinghi utjecajima i istim gibajućim riddimom kao u hitu "Zion Youth". Još jedna stvar, koja nam govori da su se Dreadzone s novim albumom vratili ishodištu, je povratak legendarnog Don Lettsa koji, uz glavnog pjevača grupe Earl 16 s manje sretnim udjelom pjevačice Lena Cullen i ragga duom iz devedesetih Louchie Lou i Michie One, potpisuje vokalna gostovanja u ovih ukupno dvanaest novih traka. Ali ono najbitnije u cijeloj ovoj stvari je ravnoteža, kojom ovi Britanci sve navedene utjecaju stapaju u jednu povezanu cjelinu i koja danas isto tako svježe zvuči kao i onda kad su se tek pojavili na sceni 1993. godine. Šugava vremena su oduvijek sa sobom donosila najbolju glazbu.