Ovaj izvorno 2001. godine objavljeni album britanskih electro dub pionira je obuhvatio jedan tranzicijski momenat u vremenu. Ne samo što je nastao na prijelazu u novo stoljeće, već i što je označio konačni proboj duba u klupske dimenzije - proces koji je pak već nastao davno prije u devedesetima. Ali "Sound" sadrži kao malo koji album prije njega tu potpunu formulu duba i plesne electro muzike, a za kojom su Dreadzone bili u potrazi od kako su formirani 1993. godine. Bio je to na neki način još jedan završni pozdrav devedesetih.

Pored utjecaja britanskog dub, na albumu se nalaze i one kljucne muzičke struje koje su obilježile rečeno desetljeće kao što su drum'n'bass, jungle, house i trip hop, a sve to začinjeno natruhama electro funka/rocka i puno samplova od King Stitt i Upsettersa ("Return of the Dread"), kao i Led Zeppelina i The Chiefs of Relief ("Black Rock'n'Roll"). Očešali su se i od Papa Levi u "Straight to a Soundboy", te upotrijebili kultni Sleng Teng riddim u "Digital Mastermind".

Ali tražiti posebice dub i reggae kod Dreadzone se vrlo brzo ispostavlja kao isprazna rabota. To je kod njih zastupljeno samo u akcentima i pristupu, jer su u svom eksperimentu otišli tako daleko, da se dub kao takav može prepoznati samo uz puno dobre volje. Tako uzduž i poprijeko kroz čitav "Sound" šibaju plesni, repetitivni mašinski ritmovi, poduprijeti prostranim synth kolažima i kroz dub-miješalicu protjeranim vokalnim doprinosima od Earl 16, Brinsley Forde (Aswad), MC Det, te debitiranju od MC Spee u hitu "Return of the Dread". Ali još zanimljiviji podatak je taj da je tekstove za ovaj album pisao pionir britanskog duba i reggaea, rasta-panker Don Letts, koji je čitavom izdanju prišio svoju anarhističku subverziju u vidu minimalističke, ali udarnim i nedvosmislenim sloganima prožete lirike.

Novo reizdanje je pojačano s po jednim remiksom od Soul Of Man ("Crazy Knowledge") i Drumattic Twin ("Believing It"), koji ponajbolje oslikavaju na što je "Sound" kao album ostavio najveći trag - a to nije dub (i svakako ne reggae), već klupska scena općenito - što ipak ne umanjuje njegov značaj kao klasika. I to ne samo u diskografiji od Dreadzone, već i puno širem smislu.