Može li se reggae i dub glazba svojim elementima uklopiti u sintezu s mainstream glazbom 21. stoljeća? Dreadzone dokazuje da je to moguće. Na svom devetom albumu Dreadzone nastavlja priču kojom svoje ime gradi od daleke 1993. godine. Priča je to o spajanju reggae glazbe sa suvremenom elektronikom, ali i rockom. Zašto bi inače u goste pozvali baš legendarnog Micka Jonesa? Ali o toj suradnji nešto kasnije.

"Escapades" je sačinjen od deset skladbi šarenog profila, ali vrlo dobro uobličenih u jednu skladnu cjelinu. Upravo to šarenilo zvukova i stilova donosi najveću prednost Dreadzoneu nad velikim djelom današnjih izvođača i pojednostavljuje slušanje cjelovitog albuma. Usporedimo li npr. „Next Generation“, „Too Late“ i „Roosevelt High“, radi se o tri potpuno različita pristupa. Prva navedena, ujedno i uvodna pjesma albuma, sinteza je komercijalne i bass elektronike uz jasnu poruku dolaska nove generacije čija borba tek počinje. „Too Late“ je pak fantastičan spoj rocka i suvremene bass elektronike. Snagu i značenje ovoj skladbi dodatno podiže Mick Jones, član legendarnog Clasha i jedan od najvažnijih punk i rock gitarista svih vremena. „You say I'm not rock and roll“? Upravo je ova pjesma moderni rock and roll 21. stoljeća i dokaz da Dreadzone lako, ali vrlo kvalitetno spaja gotovo nespojive glazbene žanrove nove i stare generacije slušatelja. Iako mnogi danas pokušavaju spojiti rock i gitare s elektronikom, ja osobno do „Escapadesa“ nisam čuo ovako uspješan pokušaj. Treća navedena skladba, „Roosevelt High“  u prvom planu pliva kroz electro-dub pravog steppers ritma dajući tako primat pravom podrijetlu Dreadzoneovog zvuka, reggae korijenima. Sva tri opisana pristupa javljaju se i u drugim segmentima albuma oblikujući cijelu zaokruženu glazbenu priču.

Glazbeni sklad Dreadzonea praćen je i različitim temama tekstova. Od onih ljubavnih („I Love You Good Bye“) do onih sociološko-političke prirode („Rise Up“). Miješanje stilova je stil na kojem je Dreadzone izgradio svoju karijeru, a albumom „Escapades“ ju je doveo do vrhunca. Sva ta mješavina razlog je zbog kojeg će Dreadzone uvijek privlačiti pozornost različitih profila obožavatelja, od raznoraznih reggae ljubitelja, preko elektro-fanova do onih koji štuju mainstream oblike glazbe. Toliko mainsteam, a opet toliko underground, recept je to koji je vrlo teško postići, ali ga Dreadzone svladavaju bez ikakvog problema.

„Escapades“ je pedesetminutno ostvarenje na koje članovi Dreadzonea mogu biti ponosni, a koje će oduševiti stare i privući nove obožavatelje. Ovaj je bend dostigao vrhunac dosadašnje karijere, ali ovim albumom daju do znanja da, unatoč godinama, njihov napredak nema namjeru stati. Dapače, na coveru albuma već najavljuju i svoju sljedeću generaciju. Dreadzone je budućnost kojoj se vrijedi priključiti.