Wanna Ride? - pitaju ovi Švicarci u naslovu jedne od traka novog albuma i pri tome daju odmah u popratnom info materijalu opis o čemu se radi, o kakvom je to putovanju riječ: 'Uzeli smo elektroniku, ambient i dance muziku u horizontali i amortizirali to sve s roots i dub u vertikali'.

Ono što na prvu zvuči kao haluciniranje nekog tko je na nekom zajebanom tripu, postaje potpuno jasno nakon sat vremena kad završi "Physical Echoes", njihov osmi po redu album. Dub Spencer & Trance Hill su u Pink Floyd furki, i to onoj iz faze "Dark Side of The Moon"! To uostalom i sami priznaju. A teško bi bilo i prikriti. Duge gitarske solaže se prostiru preko prostranih fantazijskih synthova. Melodije se vrte u bestežinskom zanosu do neprepoznatljivosti. Sve se gubi u daljini i vraća nevjerojatno blizu. Možda bi upravo ovako nekako zvučali spomenuti Floydovci da su kojom srećom za sebe otkrili dub - i našli se u dvadeset i prvom stoljeću.

Mađioničarski trik koji pri tome ovi Švicarci postižu je taj da sve ovo još može proći kao dub, pa čak u dijelovima kao reggae. Posebno kad se primjerice u "Humble Dub" uz tipični skank pojavi glas od Lee Scratch Perryja, protkan zaraznom i filigranom off beat ritmikom. Ili kad u traci "Piedone" počnu odjekivati laserski pištolji kao svojevremeno u Scientista. Dečki iz ove četveročlane skupine su pravi majstori kad se dođe do toga da treba nešto obraditi i preobličiti u dub.

Tako je bilo u njihovom sjajnom albumu "The Clashification of Dub" gdje su - kako već sam naslov govori - dub podvrgli The Clash-tretmanu (a ne obrnuto). Isti slučaj je bio i s njihovim prethodnim albumom "William S. Burroughs in Dub" u kome su poeziju ovog notornog pjesnika i bohema katapultirali u dub sferu. Ali "Physical Echoes" je nadmašio sve njihove dosadašnje radove u pogledu psihodelije i eksperimentiranja.

Jebe se njima što trake kao uvodna "Dubios" ili "Hangover in Dub" ovdje mogu potrajati i preko sedam minuta - što u dubu i nije neka česta pojava. Ili što će u "Hyperactive Echoes" hipnotična repeticija funky gitare nekog možda odvesti u trans. U njihovom prostoru zvuka sijevaju razni čudni šumovi, prelamaju se ritmovi a šareni synth-kolaži isparuju u neuhvatljive čestice međusobno nepovezanih tonova.

Formalno i službeno rečeno, "Physical Echoes" je minimalna elektronska muzika, odsvirana na "fizičkim" instrumentima a koja zapravo i nije plesna i koja u startu ipak više obećava nego što u konačnici isporučuje.