Mračno je tamo dole, zagonetno i ništa nije onako kako se na prvu čini. Prostrane gitare se ovdje oglašavaju i "pjevaju" poput zvukova kitova ili delfina, malo melankolično i sneno, malo kao obuzete nekom stranom silom. Basevi vuku u vrtlog poput podvodnih morskih struja, a echo i delayji odzvanjaju poput dubinomjera i kao mjehurići se uspinju ka svjetlucavoj površini, gdje ih valovi nose do nepoznatih obala na kojima ih čekaju melodiozne jazz dionice, natruhe nedosanjanog (post) rocka i mnoštvo usporenih elektronskih ekshibicija.
I dok u svojim prethodnim izdanjima ovi Švicarci nisu znali puno što otpočeti s vokalima - ako izuzmemo album "William S. Burroughs In Dub" od prije dvije godine - ovdje ih pak ima u čak nekoliko navrata. Djelo je to Brune Amstada, eksperimentalnog vokaliste iz Luzerna, čiji vokalni stil ima više ulogu nekog dodatnog, novog instrumenta nego što se može shvatiti u nekim konvencionalnim gabaritima. Sve nekako kao da dolazi u valovima, oslikavajući topografiju nekog nepoznatog oceanskog dna.
Jednom su to pink-floydovske gitarske solaže, pa onda kraftwerkovski futuristični synthovi, ili pak vrtoglavi, gusti i teški bubnjevi, koji dovode do ruba kolapsa samo da bi se u sljedećem trenutku skulirali i prešli u neku normalu. Između toga vladaju ritmični skankovi, praćeni minijaturama nježne melodike i orgulja. To sve te okružuje i progoni ugodnim ali izvanzemaljskim ambijentom, prožima te transcendentalnom oštricom i vrši nad tobom akupunkturu duha sve dok te mentalno ne zarazi i ostavi beznadežno zadovoljnim i sitim poput onih svetih indijskih krava.
Foto: Arthur Haeberli