Kako sam bio pozvan sa soundom (Kingston Zagreb) sad već drugu godinu pomalo sam znao što očekivati od festivala, međutim kad sam došao tamo ravno s mini busa u 10.30 ujutro pun Engleza (Jah Billah i ja u mini busu  that's how we roll, yo!) ostao sam paf, naime festival se poduplao, i moglo se vidjet da ova godina neće biti kao prošla (iako je line up bio vrlo sličan) po broju posjetitelja. More ljudi, po svuda lunjaju, deru se, skaču, čekaju u redu, slažu šator, uvlače neke ljubičaste balone, prže se na suncu, nose ih na infuziju itd., itd., itd. Fiju, nije ni pola sata prošlo a već si bombardiran ludilom koji valjda traje već dva dana. Stagevi još se nisu pokrenuli i osjeti se u zraku da svi čekaju da krene.

Osobno mi je trebalo tri minute da shvatim da ja osobno ne želim bit dio tog ludila, i donio odluku da ću uživati u malim stvarima, bit neopterećen skakanjem od stage-a do stage-a kako bi nešto „doživio". Odlučio sam izabrati nekoliko izvođača kaj su meni dragi i poklonit malo svoje uši nekim velikim razvikanim imenima dubstep scene pa taman na pet minuta. Možda zvuči malo ne fair, ali iskreno, premalo me zanima ta glazba da bi mogao nešto „pametno" o njoj pisati,  a i ono što sam vidio je možda samo potvrdilo moje osobnomišljenje o toj glazbi, a to je da je ona trenutačno na samom vrhu i da uskoro pada u lagani zaborav, pa onda i u marginalizaciju, ostat ce samo oni naj naj „true". Dubstep sam pratio isključivo na vinilu, i to po onome što je stizalo u Kingston Shop, tamo sam barem jednom poslušao bezbroj novih dubstep pošiljki  onoga  što je valjda dovoljno dobro/popularno da bi se štampalo na tvrdu plastiku. Bilo je tu stvari koje su dobre, iako opet kažem, ja se nisam u tome našao, pa mi je glupo da se sad pravim pametan po pitanju te glazbe. Ušao bi na stage, skužio da mi trebaju čepići za uši i okrenuo se i izašao van nakon deset minuta, iskreno ne uživam u toj glazbi pa mi nije ni trebalo nešto više od toga. Drugi su očito imali iskustvo svog života što se tiče te glazbe i za njih mi je drago. To su htjeli, to su i dobili, a način na koji su dobili je takav da je to vrhunska ponuda po pitanju zvuka, lokacije, organizacije, i atmosfere. Hodaš i vidiš da ljudi od srca uživaju i dobro se provode. To je bitno na takvom događaju. Bez obzira što ja ili netko drugi mislio o nekoj vrsti glazbe.

Izabrao sam pogledat (po redu važnosti):

Dawn Penn, Horace Andy, Johnny Clarke, David Roddigan, Twinkle Brothers, Jah Shaka, Congo Natty, Jacky Murda, OBF, Bamwise, Firehouse Sound...

Ne mislim trošit previše vremena na sam opis lokacije festivala, po meni u Hrvatskoj nema boljeg mjesta gdje možeš na ovakav način uživati nesmetano a da nije naprosto hipodrom, lokacija plaža/kamp/tvrđava je idealna, novotarija na festivalu je bilo pregršt što se tiče lokacija pa tako i main stage koji je na novoj lokaciji smješten. Sve u svemu, priprema lokacije je fantastična, mislilo se na svaki detalj, to se vidi i to se osjeti!

Pravi adut ovog festivala su sound sustavi!!!!!! Svaki stage je bio vrhunski postavljen što se tiče zvuka. Bilo je gušt ponekad samo slušat kako dobro svira razglas, glasno, masno, suvremeno, svjetske klase!! Doslovce svaki stage je bio malo (ili ogromno) remek djelo.

Line up, iako sličan kao i prošle godine je nudio nešto za svakoga, mogao se tu snaći svatko (osim ljubitelji suvremenog jamajkanskog dancehall-a). Velik broj tih imena su etablirane zvijezde u svom krugu, bilo je i puno nepoznatih malih imena, pa i čak impozantan broj domaćih izvođača (hvala Seasplash organizacija). Kažem opet, ne mislim pisati knjigu o festivalu jer preogroman broj artist-a naprosto ne dozvoljava mi to. Mogao bi komotno napisati da u svakom trenu se nešto posebno događalo, ne bitno gdje si bio, festival je tako smišljen da tamo gdje stojiš tamo je vrhunsko, nema ti bijega od probrane glazbe, doživljaja zvuka i vizuale pa tako kako se krećeš po samom festivalu možeš guštat kako je tebe volja.

Bilo je tu i čudnovatih reakcija na okolinu, i ne spavanje, dehidracija pa shodno tome, trebao je čovjek tu i tamo malo i mislit na sebe, a ne na party party. Inače se vrlo lako pretvoriš u Outlook zombie kojih je bilo dosta, ali su neki pristojni zombies, pa aj, ok. Druga stvar, svaki put kad bi neki izvođač sa bine rekao nešto tipa „beautiful country!", nebi bilo skoro reakcije, ha, pa da, bilo je tamo 10 000 Engleza! A od 2000 hrvata tamo, 1600 ih je radilo na štandovima. Jedino što je nas odvajalo od njih je to što smo imali nešto što oni nisu, i nešto za čime je svaki drugi izvođač doslovce s bine tražio...

Htio bi samo napisat osvrt na po meni najveću zvijezdu festivala, a to je Dawn Penn. Dawn Penn je poznata po svojoj pjesmi „You Don't Love Me" („NO NO NO"), koju je 1967. godine originalno pjevala za Coxson Dodd-a (Studio One, JA). Kasnije je pjevala ponovno tu pjesmu za Steely & Clevie gdje je zapravo postala ta pjesma međunarodni hit. Dok sam ljudima oko sebe govorio (tlačio) da je to najveći uspjeh koji je bilo koji izvođač napravio što se tiče prisutnih na festivalu neki su govorili kako je to „one hit wonder", je, međutim, kad bude bilo koji drugi izvođač na Outlooku imao hit poput „NO NO NO", nek se javi, a do tad, jedino Dawn Penn je imala apsolutnu težinu u svojim riječima što se tiče „soundboy killing" pjesmi. Zadnju stvar je otpjevala upravo „NO NO NO" da bi žena (sad već u godinama) kleknula na bini za vrijeme teksta „if you ask me baby, I'll get on my knees and pray boy"! Nekima možda smiješno, možda je to već napravila sto tisuća puta, ali odmah nakon toga poziva „idiot soundboys" na red i kužiš u tom trenu da žena ubija sve pred sobom. To je to, vidio sam Dawn Penn kako s ljubavnom pjesmom gazi sve koje misle da su postali glazbeno jaki. Jesu možda jaki, ali nisu glazbeno besmrtni, dok more electro ovo- ono glazbe mi je pošlo kroz uši tih četiri dana, jedino mi je ostalo u glavi, no no no...