Ono što imamo ovdje je lekcija iz povijesti reggaea. Još jedan dugo zagubljeni album dočekao je napokon svoju objavu zahvaljujući Randallu Grassu i njegovom Shanachie Entertainment labelu. Willie Wiliiams, poznat i kao Armagideon Man po svom najvećem hitu "Armagideon Time", a kojeg su kasnije The Clash kao verziju objavili na B strani legendarnog singla "London Calling", veliki je jamajkanski pjevač, muzičar i producent, koji je se svrstao u sam vrh antologijskim albumima kao što je "Messenger Man". Ali puno toga što je Williams u svoje najbolje vrijeme snimio je ostalo nedostupno širem slušateljstvu, prvenstveno radi limitiranog broja primjeraka, koje je većinom objavljivao preko vlastitog malog labela.

Upravo iz toga perioda datira ovaj album, koji je nastao na relaciji između Channel One i King Tubbyjevog studija u 1979. godini u zajedničkoj produkciji s još jednim velikanom reggaea Yabby You. Na njegovoj realizaciji su sudjelovala i druga poznata imena poput Sly & Robbie i The Revolutionaries, Soul Syndicate, The Gladiators, Jackie Mitoo, Bobby Ellis, Cedric Brooks i Bobby Kalphat - sve stara garda muzičara na vrhuncu ili skorom zalazu karijere. Prema tome je i ovih dvanaest pjesama prava poslastica za svakog koga iole zanima klasični i istinski reggae. Autentični zvuk i produkcija toga vremena iz prije navedenih studija, njegova neponovljivo topla i široka sonična estetika, garnirano finim black-arkovskim dub detaljima i u kombinaciji s Williamsovom rasta-centričnom, društveno-kritičkom i eskapističkom lirikom te ležernim vokalom, smještaju ovaj album na koga nitko nije računao među njegova najbolja izdanja.

Manjina od ovih pjesama kao naslovna "Unification" ili "Armagideon Man" već su poznate od prije s raznih singlova, ali u nešto drukčijem obliku. I to pretežno zagriženim reggae fanaticima, a reference na neke od najboljih momenata iz toga vremena mogu se naći u gotovo svakoj pojedinačnoj pjesmi. Ali ne u smislu tobožnjeg kopiranja (taj pojam u reggaeu i dubu ima ionako nešto drukčije značenje), već zato što su nastajale istim procesima od strane istih aktera koji su tada bili umiješani u stvaranje nekih albuma iz te "zlatne" faze koji se danas smatraju kamenima temeljcima duba i reggaea, a što dodatno svjedoči o kvaliteti i ovog albuma. Bilo da je riječ o klasičnim riddimima, primjerice čuveni rock fortrock riddim u spomenutoj "Unification", ili pak zakulisna uporaba mističnih Nyabinghi perkusija kao u početnoj "Rock On". Pored toga, album posjeduje, za današnje uvjete i standarde, veliku raznolikost u melodijama, ritmici i vokalu. Tako se u tmurnoj "Home" razliježe udaljena, psihodelična i u trans bačena gitarska solaža dok bubnjevi imitiraju ubrzane otkucaje srca, u "Rightousness" ritam vodi fragilni klavir, a završna "Rally" dočekuje s grandioznim ritmom, preko kojeg lebde prostrani i himnični duhači - ovaj album je dijete svog vremena i u tome zapravo leži njegova najveća, samsonska snaga.