Pa to je već skandalozno! Veliki svećenici spiritualnog reggaea s neponovljivim Vaughn Benjaminom na čelu, u svom pedeset i još nekom albumu po redu kroče u sasvim nove teritorije hip hopa i dancehalla. Da li je album "Stand The Test" svetogrđe ili pak novo otkrivenje? Da li "prolazi test" valjanosti nakon izvrsnog "Beauty For Ashes", koji je objavljen ranije ove godine? Ono što je također novo, je da ovdje po prvi put surađuju s labelom Iaahden Sounds, a izlasku albuma su prethodila tri singla na kojima je se već dalo naslutiti u kojem smjeru će se "novi" Midnite kretati.

Svakako da je zaista teško nakon gomile objavljenog materijala naći još neku trunku originalnosti i iznenaditi slušatelje. Stoga dečki iz Midnite konstantno mijenjaju suradnike koji unose prijeko potrebnu svježinu, a I Grade Records je se do sada u tome ispostavio kao jedan od najboljih izbora, s kojim su snimili i rečeni prethodnik, ali i još neke druge "bolje" albume. Iaahden Sounds je na drugu stranu prilično mali i nepoznati label, koji je se do sada ograničavao na izdavanje materijala istoimenog artista Iaahdena, čiji muzički stil je upravo miješanje hip hopa s reggaeom, a što on naziva conscious rap. Vjerojatno si je neumorni Vaughn Benjamin mislio: hm, ako itko u današnjem reggaeu zaslužuje da bude opisan kao "conscious", onda smo to mi, a ova kombinacija s hip hopom bi nam dobro došla kao promjena - mi ćemo iznenaditi fanove, a ovi će dobiti finu promociju; win-win situacija za sve uključene. Ali da li je to stvarno tako?

Odmah da se kaže, "Stand The Test" neće ući u samu top listu najboljih albuma Midnitea, ali nije ni među najgorim. Makar i samo zato što stilski tako odskače od ostatka njihovog dugog opusa. Prijašnju hipnotičnu i mističnu one drop ritmiku, u ovih dvanaest novih pjesama zamjenjuju dinamični hip hop i dancehall beatovi, pasivni i ambijentalni synthovi, te teške i predominantne bas linije. Tek u naslovnoj "Stand The Test" s njenim finim gitarskim skankom na površinu se probija nešto od Midnitea kakvog poznamo (i volimo). I kakve li ironije, upravo se ona ispostavlja najboljom pjesmom albuma! Pored nje, još je spomena vrijedna jazzom prožeta "Upfull Day", koja spada među najoriginalnije stvari koje su ikad izbacili. Za ostalih deset pjesama nema se što puno reći izuzev da je za njih potrebno izvjesno navikavanje, a to nikad nije dobro. Osim ako nisi toliki fan ove grupe da si čak voljan slušati i svaku, ma koliko lošu snimku nekog njihovog koncerta na YouTubeu.

Ono što je pak ostalo nepromijenjeno, je tipična Benjaminova sakralna vokacija koja sliči liturgijskom pojanju, kao i njegova osviještena i produhovljena lirika - on, master of ceremony, poziva na odricanje od materijalizma i pohlepe, na traganje za prijeko potrebnom duhovnošću, te upućuje na Rastafari kao sredstvo izbavljenja. Sasvim očekivano upravo uloga pjevača i tekstopisca Vaughna Benjamina, kao i uvijek do sada, daje i ovom albumu određenu notu ekskluzivnosti, bez kojeg bi "Stand The Test" pao ispit i vrlo brzo potonuo u zaborav.