Ima tu nešto od aure povijesnog trenutka, iako s priličnim zakašnjenjem. Naime, kao prvi reggae izvođač, Nijemac Gentleman dobio je priliku održati koncert u okviru kultne MTV Unplugged serije.

Pravila su već dobro poznata: sviraju se hitovi, vlastiti materijali, ali po želji i verzije drugih, samo bez struje. Atmosfera je domaćinska i opuštena. Publika i izvođači sjede blizu jedni drugih. Jedino snimateljske kamere odaju da nije riječ o nekom privatnom koncertu pred odabranim gostima. Mnogi antologijski albumi, kao oni od Paula McCartneyja, Nirvane ili Erica Claptona su nastali na taj način, prije svega u devedesetim, a i ovaj dupli CD će vjerojatno naći svoje mjesto negdje na toj listi.

Premda reggae u akustičnoj izvedbi s ovim ne slavi neku posebnu premijeru - slavni gitarist Earl 'Chinna' Smith već izvjesno vrijeme organizira seriju po imenu "Inna Di Yard", jednom vrstom jamajkanske verzije od MTV Unplugged, prilikom čega u svom kingstonskom domu, ili bolje rečeno dvorištu, pravi akustične sesije s raznim reggae velikanima i grupama, te objavljuje kao albume. Bilo kako bilo, uvodni "Intro" ne obećava puno. Melankolični gudači i klavirske minijature koje nemaju puno toga zajedničkog s reggaeom već više s klasičnom glazbom, uvertira su u ovaj sat i četrdesetak minuta dugi nastup u kome Gentleman predstavlja neke od svojih najvećih, i onih malo manjih hitova. Iza spomenutog "Intra" slijedi odlična "Superior", koja pored bombastične "Leave Us Alone" i emotivne "Them Gone", već unaprijed nudi jedan od najboljih trenutaka albuma s legendarnim jamajkanskim saksofonistom Dean Fraserom, koji briljira i na ostatku albuma.

Redaju se uspješnice iz dugačkog zvučnog kataloga ovog Nijemca, koji je do sada objavio šest studijskih albuma, a posljednji je prošlogodišnji "New Day Dawn". Ištekane interpretacije prate uglavnom originale. Ekipa je uigrana i bez premca niže poznate "Send A Prayer", "Different Places", "To The Top"... U "Them Gone" publika jednoglasno i dosljedno pjeva refren ('So far away...'), što među ostalom pokazuje koliku popularnost Gentleman uživa, poglavito na domaćem, njemačkom govornom području. Ali ovaj Nijemac već je odavno zašao i u oblasti u koje drugi reggae artisti inače rijetko imaju pristup. Dokaz je i ovaj nastup na MTV-ju. Njegova prisutnost u srednjostrujaškim medijima osigurala je da je ovaj muzički žanr postao dostupan širim masama. Za to je ipak morao napraviti neke ustupke. Neke od njegovih pjesama imaju debele taloge sladunjavog pop prizvuka, a kojih bi se drugi stidjeli.

No, što je, tu je. Gentleman jeste jedna od najistaknutijih figura današnjeg reggaea, a za to je ne i manje zaslužna činjenica da je jedan stranac, Europljanin kao on osvojio i stekao respekt na Jamajci i akceptiran je od strane relevantnih velikana, što nije jednostavna stvar. Tako mu Ky-mani Marley pravi društvo u "No Solidarity" i verziji obligatorne završne "Redemption Song", a Shaggy u stadionskom dancehall komadu "Warn Dem". U jazzy reggae broju "Rainy Days udružuje se s američkom soul/r'n'b pjevačicom Tamika, u baladičnoj i zastrašujuće dosadnoj "Homesick" pruža priliku njemačkom mladom dvojcu Milkey Chance. Upravo pjesme kao ova posljednja, a kojih je ovdje popriličan broj, kvare u značajnoj mjeri cjelokupni utisak albuma.

Stječe se dojam da je Gentlemanu ovdje ciljana publika sve drugo samo ne ona iz reggaea. Ljubitelji akustike će zasigurno doći na svoje, kao i oni koji se pale na plitke baladice s radija kao primjerice verzija od "Big City Life", koju je Marlon Roudette iz britanskog dua Mattafix ovdje otpjevao s Gentlemanom. Ali oni koji zaista vole i uživaju u pravom reggae, ovo izdanje mogu slobodno i zaobići. Neće ništa bitno propustiti.