U reggaeu nije ništa novo da producenti i artisti preuzimaju identitete avatara iz (pop)ularne kulture - Scientist je tako imao svoje vampire i vanzemaljce, Lee Scratch Perry svog čuvenog kung fu zmaja, a Prince Fatty ima zombije na prvom albumu svoga bubnjara i toast-mastera Horsemana.

Naslov albuma je onako, izvučen iz rukava nakon noći provedene gledajući zombie filmove u studiju. Za snimanje od "Dawn Of The Dread" su odletjeli čak na Tajland. Tamo je se naime ovom britanskom producentu vibra u datom trenutku činila najboljom, dok je završni miks odrađen u njegovom studiju u Brixtonu. To se i čuje na ovih ukupno dvanaest pjesama, u kojima vraćaju kazaljku vremena u tipični digitalni zvuk osamdesetih. Album šara između plesnog dancehalla i finih reggae skankova. Sintetični basovi i razigrana ritmika idu ruku pod ruku s Horsemanovim grubim ragga baritonom, što se idealno podudara s Fattyevom privrženosti vintage stilovima koji su u međuvremenu potonuli u zaborav, a Horseman je također i član njegovog sound sistema. Suradnja ove dvojice seže unatrag do zajedničkog angažmana na albumima od Hollie Cook, ali Horsemanova biografija puno je šira i već je gotovo tri desetljeća prisutan na britanskoj reggae sceni. Surađivao je s brojnim zvučnim imenima tipa Max Romeo, Gregory Isaacs, Jah Shaka, Mad Professor i drugim.

Znači, iako mu je ovo prvi samostalni album, on je već zapravo stari lisac s dugogodišnjim iskustvom, a njegove vokalne izvedbe su istog kalibra kao primjerice one od Shabba Ranks ili Shaggya. "Dawn Of The Dread" je tipična feel good muzika za ples, mrdanje s priborom za sjedenje i razbibrigu, iako se pri tome dotiče ozbiljnijih tema kao u izvrsnim "Reality Time" i "Ghetto (feat. Winston Reedy)". Pri tome je jasna razlika između sporijih brojeva s ozbiljnijom tematikom od onih gdje je dancehall i zabava na prvom mjestu. Ples je za Horsemana u prvoj liniji sredstvo s kojim će mlade izvesti na pravi put ("The Yout (feat. Tippa Irie)". Povodom izlaska albuma je rekao: 'If my music brings joy into someone’s life then that’s my aim, it’s there to make people happy. I’m not in competition with anyone, music shouldn’t be competitive. I’m just me doing my thing.' Zato i koristi već oprobane alatke dancehalla s njegovim zaraznim ritmovima. Zato i veliča reggae muziku u "Sweet Reggae Music" na kojoj mu društvo pravi Earl 16. U "Brixton" i "Serpent" Horseman ispaljuje svoje animirajuće rime u turbo obrtajima dok beatovi u pozadini šibaju svoj ubitačni tempo. Aranžmani su minimalistički i ritam i bas su tu glavni. Prince Fatty u svojoj poznatoj lucidnoj maniri sporadično ulijeće s raznim govornim samplovima, efektima i zvukovima.

"Dawn Of The Dread" je kratkotrajni, četrdesetminutni izlet u zlatna vremena dancehalla i produkciju osamdesetih. S njime se ne puca niti visoko niti nisko, već je rezultat dvojice koji jednostavno furaju tu svoju neku vintage priču. Ako se nađeš s njima na istoj frekvenciji, tim bolje, ako ne, nikom ništa. Ili s riječima Yellowmana: nobody move, nobody get hurt...