I dan danas se čeka da ova tuzlanska skupina oživi i nastavi tamo gdje je stala sa svojim jedinim albumom, kod nas objavljenim daleke 2008. godine. Od najave novog izdanja za 2011. godinu nije očito bilo ništa, a topovi još uvijek šute.

Po svemu sudeći, neizvjesno je (kao i puno toga u Bosni) hoće li ikad i biti nešto od toga. Tim više njihov spomenuti album prvijenac dobiva na većem značenju, kako za bosanskohercegovačku tako i za okolnu reggae scenu. Defence i njihov "Baga Music" su izrasli na korijenima famoznog tuzlanskog Fm Jam kolektiva, koji je u svojim redovima imao ljude što će kasnije odigrati važne uloge u ovdašnjim muzičkim zbivanjima. Prije svega tu je Edo Maajka, tada još kao MC Edo, koji je jedno vrijeme i sam bio član Defencea, ali također Frenkie i još neki drugi

Ogroman potencijal i kreativnost su vrebali na svoju šansu u tom za BiH prilike zaista nesvakidašnjem krugu i koji je se za nekog kome je primjerice Orašje bio najbliži grad činilo kao da su totalni vanzemaljci i astronomski udaljeni od varoške učmalosti sjeverne Bosne. A jedan od najboljih momenata je bio upravo grupa Defence, čiju tradiciji su kao ogranak Fm Jam ekipe nastavili stanoviti Moonjah, pjevač grupe s markantnim glasom skupa s DJ Soulom pod nazivom Baga Sound System. Njihovo poimanje reggaea, izloženo tada u tih ukupno dvanaest pjesama, bilo je na više načina unikatno i revolucionarno, ne samo za ovdašnje prostore. U tom bosanskom muzičkom loncu izmiješao je se reggae s rockom i hardcoreom, hip hopom te jednim prstohvatom tipičnog new primitives šarma u vidu humorističnih, ironičnih, tragičnih i društveno-kritičkih tekstova.

Pri tome je za njihovo razumijevanje ne i manje važan podatak da su Defence koncem devedesetih počeli prvotno kao hardcore bend, a to je se i kasnije odrazilo na njihov karakteristično britki i žestoki crossover zvuk. Vrlo dinamični i energični aranžmani s puno izmjena u tempima i šaltanjima između navedenih stilova, kao na primjer dancehall minijatura u "Dms 2" ili ska u "Loko Diggi", obilježava stil ovih Tuzlaka, a svaki priliv novog člana unosio je nešto novo te obogaćivao i proširivao zvuk. Tako su Edo Maajka i Frenkie primjerice u cijelu priču unijeli element hip hopa. U tim prvim godinama dvijetisućitih dešava se transformacija benda i težište se pomiče ka reggaeu kao glavnoj osnovi, iako su pri tome zadržali svoja buntovnička i anarhistička hardcore načela, kompatibilna u više pogleda s reggae i rasta motivima. Pored kreštavih i divljih gitara, tu su sada prisutni i kataklizmični duhači te prodorne i masivne bas linije.

Na to sve dolazi i komponenta Tuzle kao možda i jedinog većeg BiH grada koji je koliko toliko zadržao taj predratni bosanski duh multietničnosti i suživota, iako je to sve u međuvremenu nažalost i samo obraslo debelom mahovinom. Upravo se u pjesmi "Fire" najbolje opisuje stanje/sranje koje je tada i još uvijek vlada u ovoj susjednoj državi ('your country's fucked up...'); tu beskompromisna kritika sjebanog društva ulazi u eksplozivnu kombinaciju s buntovničkom lirikom. Njima pri tome nije stalo do ulizivačkog political correctness - ustanak ima da bude i nasilan ako to ustreba. Drugim riječima, to je soundtrack za jebanje majke vladajućoj kasti. Ali ni tipični bosanski sentiment nije ostao uskraćen ('Jah knows the riddim of my heart'), te prije spomenuti karikirani motivi kao u "Loko Diggi" s gostujućim Damirom Avdićem Grahom, koja podsjeća na onu bolju fazu Pušenja i ukupno tu notornu sarajevsku školu osamdesetih.

Važno je napomenuti da se kod ovih Tuzlaka nema osjećaj da je riječ o foliranju, kao kod nekih današnjih "društveno-angažiranih" i iznimno popularnih sastava koji uspješno prodaju šuplje i time još pune čitave dvorane. Da li bi i Defence možda postigli sličan uspjeh da su imali tekstove na materinjem jeziku, a ne na engleskom? Na ovom albumu su tek dvije pjesme, "Chabba" i "Loko Diggi" otpjevane na "našem", a to je malo za nekakav suvisli odgovor.

Bilo kako bilo, "Baga Music" ostaje kao samostojeći muzički dokument jednog vremena i ljudi, koji su mogli dati još puno toga da su samo ustrajali. Ali na stranu sve to, ovaj album u svakom slučaju ne smije nedostajati u kolekciji ozbiljnijeg reggae obožavatelja na ovim prostorima.