Na stranici Uhuru Boys Recordsa, novog izdavača s kojim je Akae Beka realizirao ovo najnovije izdanje stoji kratko priopćenje: novi album dolazi brže nego što ste mislili. U slučaju Benjamina Vaughna, bivšeg Midnite pjevača ta izjava, koja nije bez određenog sarkazma, je više nego točna. Od kako je prije dvije godine debitirao s albumom "Homage to the Land" kao Akae Beka, a prije toga snimio preko nevjerojatnih šezdeset albuma s grupom Midnite, Vaughnu je ovo već četvrti po redu solo album. Ali njegov izvor inspiracija i konstantni protok novih materijala je ostao nepromijenjen i intenzivan kao i uvijek. Tako u novih petnaest skladbi nalazimo ovog neobičnog pjevača i izuzetnog stihoklepca s karipskog otoka Saint Croix kako rezimira trenutnu usranu svjetsku situaciju kroz prizmu ezoterike, teorija zavjere i religioznih Rasta motiva u kojima se Vaughn ispostavlja kao vrlo dobro informirani promatrač i britki komentator. Ključ njegova dugotrajnog uspjeha, bilo u formaciji Midnite ili solo, je suradnja s različitim produkcijskim kućama, koje njegov opsežni i zapravo jednolični lirički opus pakiraju u nove i ponekad vrlo aktualno zvučeće stilske aranžmane. I dok je se u proteklim albumima držao uglavnom klasične roots reggae sintagme u "JahSayDo" Vaughn napušta tu dosadašnju praksu u korist prave eksplozije raznih stilskih eksperimentacija od r'n'b-a i hip hopa preko jazza do dancehalla, iako je pri tome roots reggae ostao ipak glavna osnova. U uvodnoj "One Foot in Front" glatka country gitara cupka neopterećeno u pozadini preko veselog reggae skanka. Improvizacijska, izmještena ritmika u "Heavenly Story" sa spontanim klavirskim minijaturama i usnulom gitarom rezonira tipičnu tenziju jazza zvuka. Dok nježni valovi klavijatura i pumpajuće bas linije u "Platune" se ugodno valjaju u finom reggae toku i gitarom, koja tek suptilno u pozadini i odvojeno prati cijelu nadzemaljsku kompoziciju. Na drugom kraju spektra nam su Akae Beka i Uhuru Boys s "Freedom Freeup" pripremili dinamičnu dancehall skladbu s tipičnim oštrim synthovima i šibajućim beatom, a u "Double" to su šlepajući hip hop ritmovi s također tipično infantilnim, kružećim melosom - ne baš najsjajniji Vaughnovi momenti, koji se čine nekako nedostojni njega samog. No, njegova potreba za bilo kakvom svježinom i novitetu u stilu i zvuku je sasvim shvatljiva nakon toliko snimljenog materijala, iako ne može služiti kao isprika. Album "JahSayDo" ima dakle za svakog ponešto, u dobrom i lošem smislu.