Snimljena vjerojatno u nekoj od velikih uličnih demonstracija, koje se odvijaju svakih par godina na primjer u Britaniji i Francuskoj, naslovnica s gorućim automobilom, uključujući i sam naziv: "Ghetto Feel", idealno oslikava tematiku novog albuma ovog kultnog britanskog benda iz Bristola.

Lica su se u međuvremenu promijenila od osamdesetih, kad su Black Roots imali svoj najaktivniji period, ali je situacija ostala ista, ako ne i gora. Katastrofičnu Margaret Thatcher, poznatu i kao "čelična dama" koja je uništila klasičnu britansku industriju i cijelu zemlju ponudila na pladnju bjelosvjetskim financijskim hohštaplerima, zamijenio je danas David Cameron iz iste partije i s istim ciljevima. Ali danas Britanija više nije na primarnoj meti, jer ona je već pokorena i uništena, već ostatak Europe i njen tradicionalni socijalno-ekonomski model. Upravo su Black Roots, zajedno s Dub Syndicate, The Clash, Morrissay i mnogim drugima, bili u otvorenom sukobu s rečenom "čeličnom damom" - i izgubili na kraju.

Bilo kako bilo, Black Roots početkom devedesetih, nakon osam longplay-izdanja prestaju s aktivnim radom, da bi se prije dvije godine vratili na scenu s albumom "On the Ground", koga je uslijedio godinu dana kasnije i njegov dub-pandan ("On the Ground in Dub"). S "Ghetto Feel" nastavljaju svoju davno otpočetu ideološku borbu na strani ugroženih, a koji bolji primjer za to je od devastiranih i zapuštenih velegradskih predgrađa s jakim imigrantskim pozadinama? U "A Wah So" spominju se bol, glad i patnja kao dominantna duševna stanja stanovnika tih četvrti, ako tome pridodamo bijes, pohlepu i nasilništvo, dobivamo tempiranu bombu, čije eksplodiranje doživljavamo upravo u na početku spomenutim demonstracijama. Ali i u manjim dimenzijama na svakodnevnoj razini. Stoga se u naslovnoj pjesmi oni se mole za mir u getu. Uzrok tih nedaća oni detektiraju u samoj koncepciji Babilona, tako izraženog posebice u Britaniji, koji potiče sve prije navedene negativne frustracije i pretvara ih u neprestanu spiralu nasilja, čije žrtve bivaju upravo žitelji geta, a nažalost ne oni koji su uzročno odgovorni.

Premda je tematika, kako vidimo, vrlo zapaljiva i realistična, aranžmani ovih ukupno dvanaest pjesama sve su drugo do mračni. Lepršave duhačke dionice, harmonični vokali, plesni tempi i skankovi kao takvi većinom su u neskladu s tekstovima. Veselim calypsom nadahnute ritmove u "Albert Villa" prate tmurne riječi: 'Livin' on the frontline, you got to be wise'; front linija je ovdje, razumije se, sam geto. Tek u završnoj "Stuck Pon Waff" i ponajviše u "Carnival" se mračnina lirike probija i u aranžmane: stupajući ritam bubnjeva te rafalne bas linije naslućuju oštrinu s kojom su Black Roots nekoć nastupali, energiju koju se na novom albumu uzalud traži. Ovi britanski reggae veterani su očito ipak prispjeli u svoje muzičko predvečerje i nisu više u stanju svoju buntovničku liriku prenijeti u adekvatnim zvučnim podlogama. Činjenica koja se nažalost pomalo ispostavlja kao razočarenje spram onoga što najavljuje "bombastična" naslovnica.