Najkasnije kad se u pjesmi "Don't Do It" njenog debi albuma oglasi kultni Golden Locks riddim, s kojim je još Bim Sherman koncem sedamdesetih zabilježio veliki uspjeh, postaje sasvim jasno da Treesha nije tek neka obična preletačica, već da se tu iza brda nešto veliko valja. Isto tako u finom rocksteady komadu "Down 2 Music Lane" uzima poznatu izreku Boba Marleya 'one good thing about music, when it hits you, you feel no pain' i odvodi nas niz svoju muzičku ulicu, koja je raznovrsna i puna neočekivanih krivina.

Iskustvo je ova mlada pjevačica kenijskog podrijetla skupljala sa svojim snažnim i puno soula začinjenim glasom kao vokalna potpora Gentlemanu, a s ovim prvim solo albumom je zakoračila u samostalne vode. Materijali za "Listen" su nastali s nekoliko različitih producenata, a među kojima je najistaknutiji Skarra Mucci koji joj gostuje na "Love You Like 123" - poletnom roots komadu s šibajućim beatom i lepršavom gitarskom špurom. Kao svojevrsna ženska inačica Protojea, opušteno ali izravno u "I Don't Know" ispaljuje rime i refrene s toliko samopouzdanja i snage u glasu kao da je se rodila s mikrofonom u ruci - a da se pri tome, kao ovdje, savršeno snalazi i u vokalnoj scat tehnici, razumije se onda samo po sebi.

Ono što iskače u oči, ili bolje rečeno u uho, je da Treesha u ovih ukupno četrnaest pjesama težište postavlja na pomno razrađene aranžmane, koji fino nose njene zahtjevne vokale - jednom je to topla synth podloga kao u "Break My Heart" ili prostrana gudačka pratnja u "Tomorrow" te dubom akcentuirani ritmovi bubnjeva kao u "Don't Run Away". Da njen raspon seže i do dancehalla potvrđuje u plesnoj i energičnoj "Let Me Know", a kao dodatak na kraju albuma isporučen je njen remiks, naelektriziran u režiji Tobi Zepezauera koji je već surađivao s Gentlemanom, Lucianom, Ziggy Recadom i sličnim renomiranim akterima. Spomenuti potpisuje i produkciju naslovne "Listen"; radi se o udarnom, u laganom rocksteady ritmu aranžiranom konfrontacijskom komadu koji samo tako pršti energijom te objedinjuje ujedno svu kvalitetu Treeshinog vokala.

Iako se artikulira pretežno kroz lovers teme, tu su ipak i društveno-kritički osvrti kao u na početku spomenutoj "Don't Do It" i snažnim porukama u "We Need Love" te marš ritmom i tribalnim, lagano orijentalnim perkusijama popločana "I'm A Lion" u kojoj Treesha poput lavice isporučuje svojevrsni ego-booster. Njen prvi samostalni balansirajući akt je uz pomoć spretno odabranih producenata, pretežno s njemačkog govornog područja (logično kad je u Gentlemanovoj ekipi), je odlično odrađen posao. A činjenica što su se u tome našle i poneke manje vrijedne pjesme kao uvodna "Love Letter" i "Give It To Me", ne umanjuje sveopći dobar utisak albuma.