Nakon kavice, doručka i prijeko potrebne okrijepe na Soči, današnje muvanje po festivalu započinjemo dosta rano, pa već u sedam slušamo slovenski Raggalution na Overstageu koje možemo samo pohvaliti. Iako se vidi da trebaju još raditi, stvorili su dobru i plesnu atmosfericu sa svojim dub/reggaeom pred malim brojem okupljenih ljudi. Svratila sam do šatora na brzinsko presvlačanje za noćni dio (iako nam zadnje dvije večeri nije bilo toliko hladno) i brzo se ponovno zagrijala na Shalamandi na Dubu za još jednu poslasticu pod imenom Dub Spencer & Trance Hill. Gledala ih svojevremeno u KSET-u gdje su ostavili dobar utisak, no ovdje su razorili sa beskompromisnim dubom uživo. Pozdrav dečkima iz Waitapu s kojima sam odgledala dobar dio ovog koncerta i smatram da je nastup Dub Spencera bio vrhunac Over stagea. Odskakutali smo na Main pogledati Mellow Mood za koje su nam ljudi preporučali čak i u prolaznom hodu, no ipak su to Talijani koji su dominirali na festivalu. Mellow Mood su odsvirali korektno, zabavno i kvalitetno što se rezultiralo plesnom akcijom ponajviše na hitu „Dance Inna Babylon“ kojeg su svi čekali... Jako dobro zagrijavanje za kralja Barrington Levya. Oduševilo me što se za Barringtona okupilo više ljudi nego dan ranije za Inner Circle i kada je stupio na pozornicu gomila je automatski zaplesala. Još više me je oduševilo što nema puno priče između pjesama, nema stajanja, samo ide... Rafale „Murderer“, „Black Roses“ i „Here I come“ ostavio je je za kraj i time doveo publiku do delirija. Komotno smo nakon Barringtona mogli otići mirno spavati, no tko bi se oduprijeo festivalskom životu... Danas nisam ni pokušavala doći do Beacha i Dancehalla već sam se instant montirala na Dub uživajući talijansku Moa Anbessu, a nakon Moa Anbesse stižu ponovno Rockersi od dan ranije zajedno sa Shalamndom, no još jednom nas ubija plesna podloga na dubu i bježimo u šator predjutro uloviti još malo noći za spavanje. I dok se jedna polovica zabavljala na dubu, druga je polovica odlučila osluhnuti što se događa u Dancehall areni. Kreće dobro i zabavno uz Boomerang Sound i Sued Massive, ali uskoro nas čeka šok. Ničim izazvana, Dancehall arena poprima svojstva ratne zone. Ne one prave, već verbalne, ali i to je previše. Gun saluteovi, pozivi na klanje policajaca i ubijanje svojih protivnika? Zar je to atmosfera primjerena jednom ovakvom reggae festivalu? Najgore od svega je da je publika ostala oduševljena ovom glazbenom selekcijom. Šok i nevjerica tjera nas što dalje te se pridružujemo ostatku ekipe na dubu.

Zadnji dan me ponovno budi vrućina i neki rasta koji se nešto dere. Tko nam je kriv kad kampiramo na glavnoj festivalskoj cesti. Pomalo već umorni, ali još znatiželjni što nam Overjam donosi krećemo u još ranije pobjede. Vidjeli mi da nam Egoless nastupa na plaži u 15 sati. Odlično- kupanjac i dobra mjuza! No, Egolessu ni traga pa se nakon nekoliko sati prekenjavanja na plaži povlačimo prema šatoru. Po putu srećemo Egolessa i Dubble koji su netom stigli, no ispostavilo se da je Egoless ipak u 22 sata. Zaključujemo- možda se vidimo, a možda i ne! Krećemo s dosadnjikavom Killo Killo bandom koju je na kraju zagušio početak nastupa Arawak benda. Nisam dosad bila upoznata s njima, no uspijevaju animirati publiku i zabaviti sveprisutne. Ponovno propuštamo Jahcoustixa jer nismo bili sigurni da li nastupa s tim Arawakom kao pratećim bendom ili zasebno (festivalska knjižica navodi Arawak + Jahcoustix pa ti budi pametan). Obzirom da je bilo još takvih + kombinacija koja su nam zadavali glavobolju, vratili smo se na Dub stage. U jednom trenutku sam krenula prema Mainu opet pogledati Hornsmana i Skarra Muccija, no još uvijek je svirao Quartiere Coffee za koje mi je kolega rekao da je to nedvojbeno najdosadniji nastup na festivalu pa sam se okrenula i vratila na Dub.

Nakon Quartiere Coffeea, na stage se uspinje Overjam Riddim band i počinju se redati pjevači i MC-i koji će uz njih nastupiti. Prvi je na redu Tadiman, veteran slovenskog reggaea. Iako nastup i nije bio toliko loš, Tadiman svakako nije dorastao najatraktivnijem terminu glavnog stagea festivala. Nakon Tadimana, na redu je gost iznenađenja. Iako mnogi nisu čuli za njega, u Italiji je PierroDread velika zvijezda te njegove dvije izvedene pjesme uzrokuju veliko oduševljenje talijanskog dijela publike. Nakon talijanske zvijezde, dolazi red i na predvodnika balkanske reggae scene, Hornsmana Coyotea. Nastup je odrađen vrlo dobro, a i strana publika je jako dobro prihvatila ovog izvođača. Ako Tadiman nije zaslužio prime time, ??? i Mr. Happy nisu zaslužili uopće nastupiti na festivalu. Dosadni i neslušljivi, odradili su nastup kojeg bi se postidjeli i neki reperi-početnici. No, na sreću, uskoro ih na stageu zamjenjuje Skarra Mucci. Iako ne spada u prvu ligu dancehalla, ovaj je Jamajkanac to svakako zaslužio. Skarra Muccijev dancehall je baš onakav kakav bi dancehall trebao biti. Ples, zabava, humor, ljubav i seks. Također, često se tu nađe i otpor prema oružju i nasilju. Sasvim suprotan dancehall od onoga kojeg smo doživjeli dan ranije.

 A na Dubu, ah... Odličan Warrior Charge nas je jako, jako dobro zagrijao za naš Dubble. Moram spomenuti da je ekipa iz Warriora kroz svoj nastup stalno najavljivala naš Dubble, a mislim da je publika bila pomalo ušokirana s onim što su dobili. Dubble sa svojim liveom rasplesali su sveprisutne, a ja sam imala problem da li da se okrenem prema zvučnicima ili prema izvođačima jer mi je nedostajala Vaxina čaga koja dodatno nabrijava na plesanje. Uglavnom, Dubble razvalili, a nakon njih počinju stari znanci O.B.F. Pomalo zasićena Dub stageom, potragu za zabavom nastavljam u Dancehall areni na Dreadsquadu. Dobra plesna zabava u plastičnom šatoru, dok Dr. Ring Ding ima svoje izljeve ljubavi prema poljskoj votki. Možda bi mogao razmisliti o lječenju od alkoholizma. Na kraju, večer zakucavamo ponovno s dubom, kao i sam Overjam festival. Iako smo planirali tulumariti do zore, nešto prije fajrunta nas je umor ponovno dokrajčio – pravac šator.

Ponovno vruće buđenje, pakiranje i opraštanje od ekipe i Tolmina. Festivalski datumi za 2014. (13.-16. kolovoza) su najavljeni, sada se čeka line up. Zadovoljni smo s ponuđenim, imamo mini zamjerke koje nisu strašne. Cijene unutar festivala jesu festivalske, no to je bilo i za očekivati. Ali ako se želite snaći, uvijek ćete pronaći „rupu za kombinaciju“. Dobra stvar je bila što se u kamp mogla unositi hrana, a i piće bez kontrole što dodatno olakšava stvar za festivalsko preživljavanje... Cijene u Tolminu su normalne pa smatramo da si ovu festivalsku akciju možete priuštiti samo uz malo truda.

Ako ne promijene lokaciju, svakako ponovno dolazimo jer je opuštena atmosfera, prijateljski su nastrojeni ljudi (bilo da se radi o posjetiteljima, izvođačima ili osoblju), a osobno prognoziram da će Overjam festival, ako nastavi ovim tempom, uspješno zamijeniti nedostatak Rototoma koji se prije nekoliko godina preselio iz Italije u podaleku Španjolsku.