Sve obavljamo ležernim stilom jer nam od Rijeke do Tolmina treba samo tri sata i smatramo da nema potrebe za ekstremnom panikom. Napokon smo se pokrenuli uz laganu kišu koja nije previše obećavala i krenuli put Slovenije. U Sloveniji smo prvo zapeli u koloni zbog nesretnog slučaja, a kad smo napokon krenuli dalje shvatili smo da smo zapravo stigli u Italiju! Nakon sto pregovora i dogovora da li dalje kroz Italiju ili vratiti se natrag u Sloveniju, Slovenija nas je ponovno ugledala. Svakako smo pošteno razgledali slovenske vinske ceste, a do Tolmina nam je na kraju trebalo gotovo sedam sati. Obzirom da je već bio debeli mrak dok smo se dovukli do festivalske lokacije, brzo smo se bacili na slaganje šatora da se riješimo te brige... I ispostavilo se da smo se time trebali zabavljati u kasnijim satima jer smo napravili neoprostivu pogrešku- propustili smo Groundation!

Da, onaj Groundation zbog kojeg smo došli na festival! Ta činjenica nas je progonila ostatak večeri (a i festivala), a i nije nam bilo nimalo lakše nakon susreta s domaćom ekipom koja se snebivala našem propuštanju Groundationa. Uglavnom, čuli smo da je koncert bio izvrstan i da se svakako isplatilo zbog njih potegnuti do Slovenije. Nakon što smo propustili Groundation i nismo stigli ni na Protojea, a kad smo napokon krenuli do festivalskog terena, zaključili smo da ostajemo na dub flooru na Channel One Soundsystemu koji niti u jednom pogledu nisu razočarali. Nakon noćnog bauljanja po festivalskoj lokaciji, zaključili smo da nam se nikako ne sviđaju bijeli plastični šatori (oni koje svake godine imate prilike gledati na „božićnom sajmu“ na glavnom zagrebačkom trgu) jer oni daju komercijalni štih festivalu – kako je to rekao naš Nino. Već prvoga dana saznajemo da Talijani vole dancehall. Tako nas na dvije od tri pozornice dočekuje dancehall. I to onaj loši, autotune dancehall koji više podsjeća na pop pjesmuljke Rihanne i Akona nego na žestoku plesnu glazbu. Dovoljan je to razlog da se vratimo starim znalcima na dub stageu. Kad smo ostavili sve snage na Channel One-u i prošetali festivalom, s jutarnjim suncem smo zaključili da je za nas prvi dan gotov...

Drugi dan je započeo buđenjem u prevrućem i bučnom šatoru i shvaćajući da smo se „sparkirali“ na suncu uz glavnu festivalsku cestu. Bravo za nas no.2! No to je na kraju ispalo sasvim zabavno jer smo svako toliko imali priliku ugostiti poznata i nepoznata lica u našem šatorskom dvorištu. U kampu smo otkrili šank (iliti Jah shop) s jeftinijom cugom i festivalskim asortimanom, te da su nam plaže za kupanje u mrzloj Soči jako blizu. Mrzla, ali prekrasna Soča je bila izvrsna okrepa svaki dan jer je preko dana bilo izuzetno vruće, dok je večer donosila pravu planinsku hladnoću. Iako sam proučila lokaciju festa prije dolaska, ovakve prirodne ljepote oko gradića Tolmina su me jednostavno oborile s nogu. Predivna lokacija, ljudi unutar festivala jako pristupačni, minimalna doza prisutnosti policije nam je omogućila da se osjećamo apsolutno opušteno. Nije nam se svidjela naplata toplog tuša 2 eura, punjenje mobitela 1 euro i loša festivalska knjižica (nazovimo to knjižicom), no to je na kraju sve zanemarivo jer je bila bitnija dobra vibra. Nakon kupanjca i dobre zajebancije, krećemo lagano u večernju akciju da nam se ne dogode propusti kao na prvom danu. Naravno, krenuli smo s dubom (koji je ujedno bio i besplatan stage te ste na njega mogli unijeti cugu i besplatno ući bez obzira na fest) i dopustili da nas lijepo zagrije Djane Sista. Onda smo shvatili da su počeli naši Brain Holidaysi i svratili ih škicnuti. Pogledali smo finalni dio nastupa i zapitali se zašto oni ovako dobro ne sviraju doma. Kasnije smo čuli da ih je čak i Jahcoustix nahvalio. Propustili smo drage nam curke iz Roots Daughtersa jer su počinjali njemački Jamaram koji su dominirali glavnom pozornicom. Ovako vedar i šarolik bend se rijetko susreće i na žanrovski neograničenim festivalima. Definitivno se radi o „najšarenijem“ bendu i najboljem live showu festivala, što je bio dovoljan razlog da ovi Nijemci budu mnogima otkriće festivala. Uz Jamaramovu svirku, ipak se čekao Inner Circle. Inner Circle nas skoro sve podsjeća na djetinjstvo i svi smo se nekako veselili starim hitovima. No međutim, dobili smo spektakl koji nas nije nešto osobito dojmio- pomalo iritantni la la la momenti na „Games People Play“ i „Sweet (A La La Song)  jedva su me natjerali da odslušam koncert do kraja. No „Bad Boys“ se svakako isplatilo pričekati jer su odveli stvar u nepoznatu dub dimenziju. U svakom slučaju, svirački dobro, ali emotivna dosada. Nakon ovog nam je još više bilo žao što smo propustili Groundation.

Nisam dosad spomenula Beach pozornicu na kojoj se tijekom i dana i noći održavalo nešto. Niti jednu noć nismo se tamo konkretno zadržali, no dnevna spika je bila u akciji. Tako smo nažalost propustili našeg Menigu koji je bio najavljen kao Vedran outta Seasplash što nas je podosta zbunjivalo jer ga nismo dosad susretali pod tim pseudonimom. Over stage je bio rezerviran za bendove „manjeg kalibra“, no on se nakon završavanja Main stagea pretvarao u Dancehall arenu... Iako su se neki od nas veselili nastupu Roots In Sessiona na Dancehall areni, njih je tamo dočekalo nekoliko tehničkih problema te smo nakon dosta čekanja odustali, ali se zato dobro plesalo na Rockers Dub Master & Shalamanda Hi Fi na Dub stageu. Mislili smo da su nas Channel One večer prije razorili, ali bili smo u krivu. No nas je dosta brzo „ubio“ neravan teren na dubu i zaista ne razumijem zašto nije to bilo poravnato za potrebe festivala jer je ovako stvarao popriličan zamor zbog razmišljanja gdje i kako ćete zakoračiti. No, predjutro smo se zaputili u krpice pitajući se što li će nam sutra Barrington Levy otpjevati...