Pa kome paše, paše. Putopisni izvještaji iz žiže zbivanja. Nikaj ne fali nikome. Hrvatska reprezentacija ove godine minimalna, ali nabrijana. Inače, Rototom je poznat po tome da svojom dobrom vibracijom zakači zauvijek sve koji dođu makar jednom. Ali ako se mene pita nema boljeg festivala za roots reggae obožavatelje jer ima za svakoga ponešto. Svi su dobre volje čak i bez obzira na vrućinu koja je danas i jučer palila glave usijane od puta. Ja sam putovao sretno nod aviona do Barcelone pa na bus do Benicassima koji je mjesto održavanja i ovoga, devetnaestog po redu Rototoma. Slijedeće godine je dvadeseta obljetnica pa će sigurno biti posebno.

Ovogodišnje festivalsko izdanje je posvećeno pedesetoj godišnjici postojanja reggae glazbe. Valjda od dana kada je veliki najveći Bob Marley snimio prvi single "Judge Not" daleke 1962. godine. Novost ovogodišnjeg je festa da ima nešto kao zagrijavanje za pravu stvar - pred dan. Besplatan upad i mjesto zbivanja je gradić Benicassim koji je od samog mjesta održavanja festivala udaljen desetak minuta hoda. Sve u svemu zanimljivo je vidjeti kako reggae glazba djeluje na prosječne ljude... bake,strine i teta s placa. Zanimljiv je odabir same lokacije pred dana. Koncert se održava točno uz vrtić za djecu. Savršeno mjesto za Mighty Diamondse koji su po mojem skromnom mišljenju odnijeli medalju za nastup. Ništa drugo se i nije moglo očekivati.

No vratimo se na početak... Bauljamo gradom tako ekipa i ja iz Švicarske. Big Up. Na pameti mi je stalno nešto slatko iz dućkasa, keksi i tako to. Znamo zbog čega...E, pa toga ima i ove godine za hrabre koji su spremni dati se u potragu po suncu koje prži kao u shpaghetti westernima. Obračun se približava. Good Vibes Vs. Dr Darkness. Pobjeda 7:2 za umornu ekipu koji se još nije oporavila od putovanja. Znači ovako - prvi na scenu izlazi Dennis Alcapone. Stage je mali i zvuk je minijaturan ali nekako čudno do kraja večeri zvuči veliko. To je tajna reggae glazbe... Zvuk ne ovisi o jačini sounda već više ovisi o likovima na pozornici i o njihovom igranju s dječicom u publici. Na sceni dedica od kakvih šezdesetak godina. Veteran i jedan od začetnika nečega što se zvalo dj toast stil. Zajedno s Dave Barkerom i U Royem jedan od prvobitnih toastera...Dennis Alcapone...Na sceni je u sjajnom odijelu i izgleda kao neki ostarjeli polugangster. Ali na kraju krajeva čovjek zna posao. Na stageu je s njim i dedica broj dva. Jedan od pjevača legendarne jamajkansko-britanske kombinacije koja se zvala Cimarrons. Deda pjeva hitove, a Alcapone ubacuje svoje toastove točno kad treba. Prateći band je većinom sastavljen od bijelaca. Ali znaju što rade. Redaju stare rocksteady i early reggae hitove. Klasične ritmove iz Studija One i Treasure Isle Studija. Vrhunci nastupa bili su svakao najveći hitovi "Cherry Oh Baby", "Get Up Stand Up" i "Drum Song" (na samom kraju). Sve u svemu, evergreeni...Kao Frank Sinatra i ekipa. Dedice se za svoje godine izrazito dobro muvaju po pozornici. Malo pjevaju pa ga band lagano zaduba.....A od dubanja live banda nema boljeg. Možda se malo i previše suzdržavaju od dodavanja efekata. Žele zadržati sirovi stil ranog reggaea. I zvuči super... Damice posebno vole lovers rock uspješnice. Rastope se na rocksteady. Tako je to.

Nakog veterana na stage nakon kratke najave izlaze Mighty Diamonds koji su svoj pjevački zanat ispekli na starim harmonijama soul bandova poput Temptations ili Four Tops. JAH ih sigurno zna izabrati. To ja zovem pjevanjem. I Wailersi su godinama vježbali harmonijsko pjevanje u back yardu Joe Higgsa...Rastapaju glasovima začuđene stanovnike gradića Benicassima...Gospođe u godinama ne mogu vjerovati da nešto tako postoji. Svemirsko. Cijelo selo je došlo bar da iz daljine vidi što se to u susjedstvu događa...Rastapalica kao sladoled. Najfiniji reggae okusa jagode. Bez zamjerke. Dižu ga točno kako treba. Savršeno složen poredak pjesama. Band je isti onaj koji je prije pratio Alcaponea i kasnije Pabla Mosesa. Vibra se digla. Strictly Roots And Culture. Zachantali su ekipu svojim tajnim čarolijama. Glasovi plutaju iznad i svima dobro...Čak i bakice uživaju...Vrhunci reggae ludnice su svakako izvedbe "Right Time" i "Have Mercy" koju smo svi kolektivno digli na višu razinu vikanjem iz petnih žila. Španjolci znaju već kada treba upasti sa suludim vikanjem. Na tušu na kraju svakog velikog hita što obično potegne najveći dio publike. Sve u svemu, upravo ono što treba reggae biti. Svi pjevaju i plešu zajedno.
Na kraju večeri Pablo Moses je mahanjem ruku prijetio opakom Babilonu da ostave djecu na miru. Vrlo je visok i čini se da s njime nema šale. I stvarno je uspio s "Pave The Way" i na samom kraju "Ready Aim Fire" zapaliti rulju. Ja sam bio bez vode, ali sam ostao do kraja. I nisam požalio...Pablo Moses je moj čovjek...Svjetlosnim bombama u zvuku protiv Babilona... Zadovoljan odlazim spavati iako se na stageu pojavio One Love Hi Powa selektor kojeg Talijani vole...Nemam snage. Manana Hombre...