Danas je zapravo bio pravi početak festivala. Peti dan je i stvari su se konačno uhodale. Sve štima i zvuk je već svuda sumanut. Gdje god da kreneš miješaju se zvukovi s različitih soundova i postaje psihodelično. Basa ne fali jer je sve već zavibrirano i samo je šteta što se lagano osjeća nekakva tuga zbog sve bližeg kraja festivala.

Dolazak na festival je težak, ali je odlazak s njega jos teži. Ljudi koji moraju otići prije kraja festivala su u najtežoj poziciji. Jer treba moći otići, ali o tom potom. Sada je sve zagrijano za Congose koji su prije festivala održali press konferenciju gdje su se trudili odgovaranjem na pitanja educirati prisutnu ekipu. Dugo su već u tome pa nema toga što ne kuže. Iskustvo su skupili s godinama JAH worksa. Nastup pak počinju s "Children Crying in the wilderness" da molitvom pozovu šefa u pomoć. Haile Selassie je Glava Crkve. RasTafari. I dječica plaču u divljini dok dedice zavijaju svoje roots/rock/reggae tužaljke za izgubljenim Jeruzalemom i Božjoj se milosti obraćaju za zaštitu i vodstvo. Koncert je počeo u 20 sati kada obično na Main Stageu pleše samo par entuzijasta. Šteta jer su se dedice stvarno trudili i vidjelo se da žive RasTafari život po tome koliko vole reggae i nakon svih ovih godina. Dečki su žive legende izašle iz Black Ark studija Lee Perryja gdje su snimili i najbolji album "Heart Of The Congos" s kojega je i većina pjesama na koncertu koji je bio dosta kratak. "Fisherman", "Congoman" i "Open up the Gate" su nas podsjetile na taj album remek djelo iz 1977. Meni je bilo žao što ne sviraju "Rock Of Gibraltar", jednu od svojih najboljih. "Forever Young" je podsjetila koliko ti ljudi u reggaeu na Jamajci znaju pjevati. Savršene harmonije i band koji prži stari roots dok je za mix pultom neki suludi znanstvenik engineer koji sve po potrebi zadubava znači dobitnu kombinaciju. Dedice koje se u pokretu nazivaju Elders - Starješine dolaze s porukom ljubavi i pomirenja s BOGom. One Love One Spirit JAH RasTafari. Odjednom bez pauze na scenu stupa Max Romeo koji budi uspavanu pubiku s "War Ina Babylon" i s "One Step Forward", jednom od najvećih reggae himni svih vremena. Definitivno funkcioniraju besprijekorno zajedno Max i ekipa. Band je isti kao na Congosima pa su već dosta razvili zvuk koji postaje sve više dubican kako večer odmiče. Romeo je u punoj formi kada krene svirati "What You Gonna Tell JAH Seh" ili najveći hit ikada "Chase The Devil" koji rastura sve nečisto. To je svrha Rototoma. Da pročisti prostor, mjesto, ljude...

Odsvirao je Max u jednom trenu i "Little Time For JAH" koja je meni vrlo draga, a jedan od vrhunaca je svakako bio i "Milk & Honey", koja je pravi predstavnik stavljanja molitve u pjesmu. I čudne se stvari događaju. Dovukao je tako dvoje djece na scenu da otpjevaju par pjesama usred njegovog nastupa. Da naglasi onu "Na mladima svijet ostaje". Sve u svemu možemo se nadati vrhunskom nastupu Maxa i ekipe kod nas u Puli na Outlook festivalu. Na kojemu nastupaju i Twinkle Brothers i Lee Perry.

Na Dub Stationu su babilon pržili svaki na svoj način OBF iz Francuske i Iration Steppas iz Engleske. OBF su i ovaj put pokazali da imaju razvijeni sound u tradiciji britanskog duba iako su iz Francuske. Vidi se napredak kroz godine jer im je zvuk moćniji svake godine, a Iration Steppas svi poznaju jer su česti gosti hrvatske obale. Imaju prepoznatljiv zvuk koji se najviše pouzdaje u moć basa. Sirovo kao i uvijek, pa tko voli neka izvoli. Ljubav je riječ.