Trebao je biti festivalska zvijezda ljeta, festival koji veličinom i mogućnostima nudi mainstream protutežu Dimensonsu i Outlooku. Nažalost, taj film nismo gledali. Iako se na line-upu moglo pronaći mnoštvo zanimljivih imena, obilježili su ga neimpresivni nastupi, skupa cuga (tri gemišta = 100kn) i blokiran ulaz u Nautilus Arenu.

Kada je Sea Star, tamo negdje oko Božića, najavljen po prvi put izazvao je veliko zanimanje. Prodigy po tko zna koji put u Lijepoj Našoj, Dubioza, Urban... Već je tada mirisalo na opaki uvod u „ljeto ljubavi“. Popunjavanjem line-upa manjim izvođačima, ali i novim headlinerima, bilo je jasno da će Stella Maris i Sea Star biti jedno od najtraženijih odredišta ovoga ljeta, već u predsezoni. No, eto, ljeto je stiglo, a gomile Hrvata, Slovenaca i drugih turista sjatili su se u Umag ne bi li ATP kompleks pretvorili u party meku. I doista, Stella Maris je primio to mnoštvo. Mnoštvo koje nadmašuje njegove kapacitete. Prodigy je svoje odradio. Iako ne onako snažno i moćno kao nekada, i dalje su solidni headlineri. Fatboy Slim predstavio se kao konzumerska elektronska zvijezda. Veoma dobar nastup za takvu vrstu izvođača, međutim u potpunosti nedovoljno za nekoga tko slovi za jedno od jačih imena elektronske glazbe posljednja dva i pol desetljeća. Bilo je tu i mnoštvo lokalnih zvijezda poput Johnatana, Elementala ili Dubioze. Nekako su najviše uživali partijaneri koji su kao protutežu mainstream veličinama Prodigyu i Fatboy Slimu dobili vrhunske predvodnike regionalne scene Umeka, Nastića i Marinu Karamarko, ali i ikonu i živuću legendu Paula Kalkbrennera. Naravno, za one koji vole brži ritam, tu su bili i Pendulum te od publike uvijek odlično primljen Filip Motovunski, u pratnji MC-a Tonea Tuoroa.

U svom tom moru kvalitete, ostao je, s izuzetkom čekanja zore uz Filipa Motovunskog, nekako mlak osjećaj neispunjenja očekivanog. Međutim, u sjeni tih nastupa su prošle odlične zabave na dva najmanja stagea te jedan nastup s glavne pozornice. Riječ je, naime, o Zion Beats i Exotic Laguna stagevima. Nažalost, na Exotic Laguni nisam uspio provesti mnogo vremena, ali svaki put kada sam uz nju prošao malobrojna rasplesana okupljena ekipa se vrhunski zabavljala uz latinoameričke i karipske ritmove. Nedaleko od ove pozornice nalazio se i Zion Beats, koji je ujedno i glavni razlog što se nisam dulje zadržavao na Exotic Laguni. Svoju je pažnju Zion Beats privukao odličnim, fenomenalnim dancehall zabavama kroz obje „glavne“ noći festivala. Nešto podrobnije sam uspio popratiti nastupe istarskih Brada Selecte i Exotic Timesa te gosta iz susjedne Slovenije, DJ Versa. Versov nastup u petak bio je prvi koji je, dok sam razočarano lutao festivalom, uspio izmamiti osmijeh i natjerati me da zaplešem uz ritmove suvremene jamajčanske dancehall produkcije. Dodatni je šlag na kraju bio i kratki set roots reggaea, u kojem je prevladavao Bob Marley sa svojim hitovima, ali se našlo mjesta i za Tarrusa Rileya i Maxa Romea. Brada je sljedećeg dana samo podebljao dojam da je ovo najzanimljiviji stage festivala, a zatim je stage zatvorio Exotic Times set koji je, uz Rahmaneejev set na glavnoj pozornici bio najbolji set na festivalu. Svu trojicu je na mikrofonu povremeno pratio Mak Floss iz novosadskog Bush Mad Squada, a atmosferu su dodatno zagrijavale plesačice iz Boomaye Krua. Mak Floss je vrhunski pratio atmosferu te je djelovao kao odličan majstor ceremonije s osjećajem za trenutak. Za razliku od mnogih MC-a koji se znaju pronaći na dancehall partyima, nije podlegao „isfuravanju“ ega ili nepotrebnom deranju i neartikuliranom bučenju na mikrofonu (što nije uspjeh kojim se svojim kratkim mikrofonskim uletom može pohvaliti Verso). Još jedan pamtljivi nastup priredio je u petak pred zoru jedan od najpoznatijih regionalnih d'n'b producenata, Rahmanee. Iako sam uvijek volio njegove nastupe, moram priznati da već nekoliko godina nisam doživio ovako uspješan i energičan nastup uvijek rado viđenog gosta istarskih festivala. Izlazak sunca uz „Sort Dem Out“ samo je pojačao taj dojam.

Sea Star nije opravdao očekivanja. Nedorečeni nastupi headlinera, razglasi solidni, ali ništa više od toga te pomalo preumjetno napumpavanje atmosfere uz trash dodatke poput svakodnevnog vatrometa (really?) nisu ponudili osjećaj da se radi o sadržaju koji će me sljedeće godine privući na istu lokaciju. Cijene unutar festivala te diktatorski „samo jedan ulaz po danu“ princip također nikako ne pridonose situaciji. No zato festival ima odličan dancehall stage, jedan od vrlo rijetkih u našoj regiji. Isti će taj stage biti glavni i gotovo jedini razlog mog povratka, ukoliko do njega dođe u bliskoj budućnosti.

Foto: Manuel Perlić