Krešimir već niz godina eksperimentira s različitim ritmovima i instrumentima te je tako stekao zavidno glazbeno znanje. Što smo sve saznali o njegovom radu, ali i o instrumentu djembe općenito, pročitajte u intervjuu.

Reggae.hr: Dobra večer! Možete li mi reći otkud vaša ljubav prema djembeu i kako je sve počelo? Koliko ste dugo aktivni na sceni?
Krešimir Oreški: Ljubav prema djembeu je počela '98. Inače sam perkusionista. Bio sam bubnjar od rane mladosti i zapravo mi je nekakav prirodni tijek razvoja bio ući u svijet udaraljki. Nekih četrnaest godina sviram djembe, više od jedanaest godina vodim radionice, a djembe (pored ostalih udaraljki) sviram u nekoliko bendova – Kries, zatim afro bend Iroko, koji večeras svira, i Ezerki & 7/8, veliki makedonski zbor i orkestar.

Reggae.hr: Da li su ljudi danas otvoreniji nego prije za istraživanje čari tog instrumenta?
Krešimir Oreški: Jesu, jer kako se world music (odnosno, etno glazba kako mi to nazivamo) još tamo od 80-ih i 90-ih godina počeo širiti po Europi i po Americi i kako se publika otvarala prema tom stilu glazbe, automatski su se ljudi počeli otvarati i prema instrumentima koji dolaze iz različitih područja, različitih kultura, tradicija i kontinenata, a samim tim i prema djembeu, kao najpopularnijem afričkom bubnju. Djembe je jedan vrlo vrlo čaroban instrument – jedan bubanj, jedna koža, ali iz njega se može dobiti toliko različitih zvukova; na njemu se mogu svirati gotovo svi stilovi glazbe, ne samo afrička glazba. Djembe jako dobro zvuči u makedonskoj glazbi i jako dobro zvuči u raznim stilovima i crossoverima world musica. Ja sam ga svirao i u modernoj glazbi. Tako da djembe ima tu svoju čaroliju, ima taj jedan prekrasan zvuk; posjeduje sve - od najdubljih do najviših frekvencija - i ljudima je jako privlačan. Dosta se ljudi za njega interesira – i to sve više i više. Većini djembe izgleda kao vrlo jednostavan instrument. I na toj jednoj razini može bit' vrlo jednostavno – mogu se svirati vrlo jednostavne ritmičke forme – međutim, ako ljudi na njemu žele postići majstorstvo, onda je to jedan vrlo zahtjevan i kompleksan instrument.

Reggae.hr: Koliko sati dnevno se treba odvojiti da se steknete znanje koje vi sada imate?
Krešimir Oreški: To je vrlo zanimljivo pitanje. Sve zavisi od koje razine netko kreće. Ako netko već ima prirodno razvijen ritam i jako ga osjeća ili ako već svira nešto, onda u svakom slučaju treba manje vremena. Ljudi kod koji je osjećaj za ritam dosta zakočen, koji se još bore s tim, ne osjećaju ritam i ritmičku formu, njima treba puno više. Ja sam osobno, budući da tri puta tjedno držim radionice po četiri sata, još dva ili tri puta tjedno imam probe od par sati, u principu stalno okružen ritmom. Tako da sada više ne moram toliko vježbati i istraživati instrument, jer to već radim kroz višesatne seanse, ali da, prije sam trebao.

Reggae.hr: A sad slijedi pitanje vezano uz ovu opisivanu čaroliju djembea. Zanima me vaše mišljenje o toj snazi koju djembe nosi u sebi. Možete li povezati djembe, dakle kao originalno afrički instrument, gdje se bubanj koristi u religijskim obredima, ali i u svakodnevnom životu, s našom svakodnevicom? Da li se nalaze nekakvi elementi toga i tu kod nas, makar smo mi kilometrima daleko od Afrike?
Krešimir Oreški: O ovome svemu može se štošta reći, a ja ću reći ovo – bubanj je, dakle ne samo djembe, nego bubanj općenito, je prvobitno korišten samo iz dva razloga. Dakle, kada bi išli istraživati u duboku duboku povijest, pronašli bi reference o tome u Mezopotamiji i Egiptu, i drugim dijelovima svijeta da se bubanj prvobitno koristio za dvije namjene - u ritualne, odnosno, obredne svrhe, i za ples. Dakle, neka njegova, ajmo reći uzvišenija spiritualna inačica je bila korištenje bubnja i ritma za ritualne potrebe – za obrede, inicijacije, prizivanje božanstava, i sl., a to je bilo dostupno samo povlaštenoj manjini. A za, što bi se reklo puk, za narod, bubanj se koristio isključivo za ples. Tako da, u principu, svi ti ritmovi - ako pričamo o djembeu i afričkim ritmovima - to su zapravo plesovi. I djembe, kao i drugi afrički instrumenti, ima funkciju da poprati ples i plesače. U Africi su ritam i ples jedna forma. Samim time što su bubnjevi prvobitno korišteni za ritualne svrhe govori dovoljno da je u njima ogromna moć. A neki od tih ritualnih ritmova ili samo njihovih elemenata se mogu naći u tradicionalnoj glazbi, međutim baš neki specijalni ritmovi ipak se čuvaju za određeni krug odabranih i iniciranih. No i u toj plesnoj varijaciji, zabavnoj varijaciji mogu se pronaći takvi elementi.

Reggae.hr: Koji bi vam ritam bio najteži za odsvirati i da li imate najdraži ritam?
Krešimir Oreški: Ovo - najdraži ritam – to se mijenja. U tome i je ljepota, jer kad bi cijelo vrijeme postojao samo jedan najdraži ritam, onda bi to izgubilo svoju čaroliju. Mijenja se stalno, tako da ne mogu reći... U jednoj fazi života najdraži su mi bili indijski ritmovi – dakle, nešto što nema veze s djembeom. Prekrasni ritmovi, prekrasna i vrlo kompleksna ritmička forma. U nekoj drugoj fazi života najdraži su mi bili makedonski, zbog svoje nepravilne mjere. A sada su to afrički ritmovi. Naravno odrastao sam na rocku, na punku i na novom valu, tako da se to s glazbom stalno mijenja i ne bih mogao izdvojit' što je najljepše. A što je najteže, najkompleksnije? Pa, zapravo ove tri regije koje sam rekao - Indija, Afrika i Makedonija - imaju generalno najkompleksniju ritmičku strukturu; neki su i jednostavni, ali ima i vrlo kompleksnih ritmičkih formi. Od afričkih ritmova bih tu izdvojio porodicu Dundunba ritmova – Dundunmba je inače ples jakih muškaraca.

Reggae.hr: I za kraj, održavate novu radionicu u kojoj ćete ujediniti različite ritmove pa da li nam možete reći nešto više o tome?
Krešimir Oreški: Počinju dvije radionice. Počinje tromjesečni djembe tečaj, dakle zapadnoafrički ritmovi – to je ono što radim već skoro dvanaest godina. To je počelo jučer, u utorak, 4. prosinca. Bit će četiri stupnja - početni, drugi, treći i četvrti. A 6. prosinca, u četvrtak, započinje i potpuno nova radionica koju sam nazvao TO BEAT THE BEAT. To je zapravo igra riječi – to be at the beat, to beat the beat – i radi se o perkusionističkoj radionici,  elemente koje sam radio već tijekom zadnjih godina kroz povremene radionice nazvane Mala Škola Ritma. Sda će sve to biti objedinjeno u jednu vrlo zanimljivu i smislenu cjelinu. Jer nisu svi „otkačeni“ samo na Afriku, mnogi bi voljeli naučiti i drugačije stvari iz perkusionističkog svijeta (a koje se nema baš prilike u Zagrebu naučiti). Zato sam odlučio pokrenuti tromjesečni tečaj gdje ćemo proći kroz sve te silne elemente ritma i njegovog usavršavanja; od body percussiona (sviranja rukama po tijelu, nogama, pljeskanje...) Jer to i je osnova ritma – ako možemo osjetiti ritam  fizički, onda to možemo staviti na bubanj. Ako ga ne možemo fizički osjetiti, onda nemamo što staviti u bubanj, jer ritam je u nama, u bubnju nema ničega. Tako da će to biti jedna vrlo, vrlo zanimljiva tromjesečna radionica na kojoj ćemo raditi i makedonske ritmove, kao i ritmove drugih podneblja i tradicija, primjenu djembea u rock, funk, reggae, blues i sl. stilovima, razne perkusionističke tehnike sviranja, rudimente, dodatne zvukove na djembeu... Uglavnom, bit će tu svašta!

Reggae.hr: Hvala vam puno na vašim odgovorima!