Tiken Jah Fakoly poznat je po stavu koji je temeljen na pravdi i po govoru istine o povijesnim činjenicama vezane za Afriku, za kontinent koji je iscrpljen od patnje. Najslavniji reggae izvođač iz Obale Bjelokosti slijedio je korake hrabrog Alpha Blondyja, i kroz dvadesetsedmogodišnju karijeru utjelovio je glas protesta, kao i njegov južnoafrički pandan Lucky Dube koji je nesretno ubijen 2007. godine u predgrađu Johannesburga. Tiken je Jah Fakoly se zaljubio u reggae krajem osamdesetih i spontano osnovao svoj prvi bend Les Djelis. A kada je dugogodišnji predsjednik Felix Houphouët-Boigny umro 1993. godine, Obala Bjelokosti postala je poprište brojnih političkih sukoba, Tiken je tada postao glas pobune naroda dok su mnogi mladi slijedili njegov primjer. I dok je Tiken kroz svoje pjesme pozivao na afrički ekonomski, politički i kulturni preporod dobivao je ozbiljne prijetnje smrću što ga je navelo da ode u egzil u susjedni Mali, a s obzirom na francuski kolonijalizam Malija putevi su ga tako kroz život vodili i do Pariza.

No Tiken Jah Fakoly ostao je vjeran svojim korijenima i afričkom identitetu.  “Acoustic” je njegov 16. album koji je nastao u Odiennéu, u gradiću blizu granice Malija i Gvineje. Četrnaest pjesama s albuma ističu njegovu karijeru počevši s albumom “Mangercratie” iz 1996. (iako postoje i raniji radovi “Les Djelys” i “Missiri” koji su objavljeni samo na kazetama) i završavajući s “Braquage de pouvoir” iz 2022. godine. Uz njegove svevremenske hitove, “Acoustic” sadrži i ekskluzivnu, novu pjesmu “Arriver à rêver”. “Acoustic” očekivano nose tradicionalni afrički instrumenti koji daju element veličanstvenosti cijelom albumu. Afričkim udaraljkama važno barata Tiemoko Kone, a uz n'goni Andre Kouyatea, balafon Adame Dembele i koru Cherifa Soumana Mamadoua album zanemaruje osobitosti tradicionalnog reggaea uz umijeće da se reggae ipak lako ispreplete uz tradicijski afrički zvuk. Moćne poruke Tikena Jah Fakolya nose pozadinski vokali Wendy Engone i Julie Negblé Remy. Obogatio se s nekoliko fantastičnih gostovanja na albumu kao što je to primjer na pjesmi “Tonton d’America” iz 2004. godine koju je za ovu priliku doslovno vokalno oplemenio francuski kantautor Bernard Lavilliers. Malijska pjevačica Djely Tapa gostovala je na “Alou Maye” i “Djourou”, i to na oboje pjesme na dijalektu Dioula, mandingo jeziku Obale Bjelokosti. Lavilliers i Tapa uz bogatstvo navedenih instrumenata doprinijeli su da pjesme stare dvadeset godina danas zvuče ratobornije. Nakon uvodnog dijela odnosno govornog "Intra", album otvara gostovanje sve istaknutijeg francuskog reggae artista Naâmana na “Plus rien ne m'étonne” iz 2004. godine koja govori o podjeli svijeta. Obzirom da je Tiken Jah Fakoly inzistirao da probrane pjesme za “Acoustic” moraju biti u skladu s današnjim aktualnostima nije čudno da se “Plus rien ne m'étonne” našao na vrhu popisa pjesama. Ono što će i površni slušatelj reggae glazbe prepoznati je “Africain à Paris” temeljen na Stingovoj “Englishman In New York” na kojoj su ugodno iznenadili prepoznatljiv vokal Horacea Andyja i žestoki protivnik diktatura, Brazilac Chico César. U “Africain à Paris” ovaj trojac prisjeća se poznatih priča o migrantima. U “Délivrance” i “Justice” još jednom treba spomenuti pozadinske pjevačice Wendy Engone i Julie Negblé Remy koje su svojim izuzetnim vokalnim sposobnostima dodatno naglasile Tikenove protestne poruke, a Tiggs Da Author, londonski umjetnik tanzanijskog podrijetla učinio je parole iz “Les martyrs” još nezaboravnije i vatrenije.

Iznenadilo me na albumu “Braquage de pouvoir” koliko još Tiken Jah Fakoly ima žara i potrebe za buđenjem svijesti kroz svoje lekcije o političkoj povijesti Afrike. A danas me više iznenadilo koliko su poruke snimljene prije 20-30 godine još snažnije, a ovdje s akustičnom verzijom natopljenom zvukom kore zvuče autentičnije nego ikad prije.